U kafanu je ušla žena. Srednjovječna gospođa. Blijedog lica, nenašminkana, uredno začešljane kose, jednostavno i lijepo odjevena. Više lijepa, nego ružna. Uredna. Otmena. Dok je prilazila našem stolu, posmatrala nas je kao da nas poznaje, čekajući da je pozdravimo. Svojim hodom izazivala je poštovanje, no, nije nam bila poznata, pa smo nastavile priču, odlažući pogled sa nje. Sjela je za sto pored našeg, obraćajući se četvorici koji su sjedjeli za susjednim stolom. Obraćala se njima, kao što bi nama ili bilo kome drugome. Vrlo brzo nam je bilo jasno da ni njih ne poznaje, ali im priča, njoj nešto važno i neodložno. Rečenice su bile lijepe i jasne, a ona veoma uvjerljiva. Kad je skinula kaput i sjela, nastavila je da priča. Sa sobom. Ili sa svima koje je vidjela, a bili su joj tog trenutka važni.
Potpuno malograđanski, zapostavila sam svoj tok razgovora, slušajući nju. Pričala je o nagradama, koje je dobila i onima koje su joj promakle, i  o gostovanjima, uspješnim i dugo hvaljenim. Kritikovala je vrijeme koje ne vrednuje istinsku umjetnost, ljude koji su prihvatili ono što nisu smjeli, odričući se sebe, suštine. Onda je pričala o nekoj bliskoj rodbini u Kanadi, žaleći ih što nemaju puno sunca, nego po deset mjeseci godišnje nose jakne. Naručila je jednu kafu, ipak, samo za sebe. Onda je počela da pjeva. Umilno, lako, predivno. Kao da otvara vrata nekih rajskih odaja, nekog svijeta punog raskošnih mirisa i boja. O, melemnog li zvuka! Kako u ovo kišno i zimsko jutro grije i godi...           
Osjećala sam tegobu, nešto između sažaljenja i straha. Sažaljenja prema njoj, tako divnoj i izgubljenoj, a straha za sebe. Da sjutra ja, izmorena životom, ne odstupim od njega i, zaglavljena u nekim vremenima koja treba da žive samo kao uspomene, ne uđem u kafanu ovako kao ona. Koja to sila natjera čovjeka da izgubi konce nad vlastitim životom, da pomiješa  prošlost i sadašnjost ili da priznaje samo prošlost? Mora da jaka strast izoštri, pa potroši čula...Samo čovjek jake krvi i energije može da se potroši ovoliko, mislim. Oni koji više dišu nego što žive, lagano se troše i dugo traju. I slušaju refrene, ne razmišljajući o njima. Ne vrište, niti  plaču,  dok pjevaju. Žive lagano, ne osjećajući ljude, patnju, vrijeme...Umru od neke hronične bolesti, koja  ih lagano razara, onako kako su i oni živjeli život. Ovi pak, što šire ruke svakoj ljudskoj patnji i nesreći, grleći je i ublažavajući, potroše se najednom, pa umru od srčane kapi ili pjevuše sami u kafani...Ne znam, i boli me da o tome razmišljam.
 Dolazim kući, još uvijek pod jakim utiskom, kao i za sve što vidim ili čujem. Sin je osjetio da mu je majka zamišljena i tiha, iako  je popila jutarnju kafu i spremna je za dan. Pričam mu o situaciji iz kafane, nadajući se da će podijeliti moju zabrinutost. No on, mudrac u tijelu mladića, lako mi odgovara da ne treba da je žalim, napominjujući mi ljudsku sebičnost da, uvijek kad žalimo druge, ustvari strahujemo za sebe. Čovjek, zapravo, samo o sebi i brine. Sramota me da priznam, ali je potpuno u pravu. „I , majko, kako ti znaš da njoj nije dobro? Ona uživa, njoj je možda bolje nego tebi. Ona vidi ono što želi, ne dotiče je ništa mimo njenog svijeta. Možda ona treba da žali nas. I, ko može da kaže ko je danas normalan?I je li sreća biti normalan?“