Privukao mi je pažnju svojim izrazom lica dok hoda. Nije žurio ni telefonirao, nije posmatrao druge, niti odavao osobine gordosti. Ne, koračao je našom ulicom kao da nije dio našeg grada, ni našeg svijeta. Lice mu je bilo mirno i spokojno, čak i blago zadovoljno. Nikad nisam vidjela takav izraz lica. Potpuno i spontano miran i zadovoljan, ali daleko od svih nas. Da nije bilo nemoguće, vratila bih se sa mosta i otišla za njim, a nisam voajer. Toliko se razlikovao od drugih da sam poželjela da vidim gdje to ide, kome. Bio je visok i neugledan, hodao je u čizmama i nosio malu putnu torbu u ruci. Ipak, nije izgledao kao neko ko ide na put, više kao neko ko se vraća sa posla noseći u torbi radnu uniformu. Završio je sa poslom za taj dan, to se jasno vidi. Možda mu je teško i ne voli posao koji radi, ali ga je učnio prihvatljivim da bi mu bilo lakše. Da, ličio je na junake iz romana Dostojevskog, zato sam ga i primijetila. Kao Goljatkin, ili Miškin, ili Aljoša Karamazov...

Drugi put sam ga srela u supermarketu, na sektoru za hljeb i peciva, ljubazno je tražio onaj bijeli od trideset i pet centi.To je bilo sve što je kupio. I opet, izgledao je mirno, zadovoljno, zahvalno...

Sledeći susret je bio u blizini mog starog kvarta, tamo gdje sam sanjala prve snove i pravila kuće od kartona. Ne kuće za lutke, nego za ljude, samo da se zna. Na Pobrežju, kad sam se vraćala od doktorke, srela sam ga sa djetetom. Eto, ima nekoga, nije sam. A i živi u ovom, meni posebno dragom, kvartu. Polako mogu da slažem priču i zamišljam život. Ali neću, čekam da se sretnemo opet.

Novi susret- isped Anine škole. Velika je gužva, žure i roditelji i njihova djeca, svi se kao bujica slivaju u dvorište, pa u školu. Isprepliću se dječje i roditeljse ruke, mekani obraščići  i već jutrom umorne glave, vazduh vrišti od pozdrava i poljubaca, i svi opet žure...A na samom izlasku iz dvorišta, potpuno neprimijetni od svih, liše mene, ide „moj junak“ sa ženom i ćerkicom. Toliko ponosa i sreće, koji pokazuje zagrljajem žene i pogledom kojim prati ćerku. Djevojčica korača ispred njih, kao simbol njihove ljubavi i sreće, njihov napor da ljubavlju pobijede nemaštinu, njihov ponos da zajedno mogu sve...On je zagrlio svoju sitnu, ljepuškastu ženu. I ničim, ama baš ničim, ne bi izazvali pažnju bilo kojeg prolaznika. Ne bi ni moju, da onog dana u saobraćajnoj gužvi nisam imala vremena za posmatranje.

Sinoć, vraćajući se iz Zete, opet zaglavim na semaforu. Slušam muziku, ćutim, posmatram. Okrećem se na lijevu stranu i gledam u stan svog ranog djetinjstva, Četvrtog jula , ne znam broj, garsonjera na prizemlju, istočna strana, pogled na magistralu. Moj Goljatkin zatvara prozor od garsonjere na prizemlju, istočna strana, Četvrtog jula, ne znam broj...

Sviraju nervozni vozači  iza mene, mašu mi i psuju...ja se ne pomjeram s mjesta, smijem se, sa suzom u oku...Nisam te slučajno zapazila, dobri čovječe. Mirna sam, zadovoljna...Znam da se u tom malom  prostoru sa pogledom u veliki svijet, pričaju lijepe priče pred spavanje. Možda sad nemaju dovoljno za život kakav bi htjeli, ali znam da su zadovoljni onim što imaju i da im je u tom njihovom svijetu toplo.

Bili su tu nekad ljudi koji su imali više, ali su djeca sama smišljala priče...i sanjali o velikom svijetu, gdje žive mirni i zahvalni ljudi, gdje nema trke i buke, gdje mirno je sve...

Save

Save

Save

Save