Prvi profesor psihologije sa kojim sa se susrela na studijama bio je on. Odjeven u sportsku eleganciju šetao se lijevo desno ispred table, u jednoj od manjih slušaona na prvom spratu, pokušavajući da svakom od nas imputira ideju značaja psihologije. Umio je da provuče taj svojstven sebi narcizam, govorivši da smo mi prisutni studenti psihologije Filozofskog fakulteta u Beogradu, od mnogih posebni i odabrani. Diveći se sam ga slušala, pokušavajući da upijem i one riječi koje sam razumjela tek kasnije, ujedno razmišljajući o tome kako mu uspijeva da sve to zna i da sa takvom lakoćom o tome priča. Pričao je bez suvišnog pokreta izraza lica, gotovo da su se pomjerale samo usne, dok oči iako jesu bile statične, djelovalo je kao da sve percipiraju. Tokom studija sam ga sretala i u drugim kontekstima, van onog nastavnog, imao je podjednako ponosno držanje i stav. Onda sam ga prije par godina srela na zemunskom keju, gdje više nije bio nalik onom čovjeku, pravom kao svijeća, onom modelu mnogih studenata za razvoj ličnog i intelektuanog integriteta. Nije bilo strašno, ali jeste bilo teško suočavanje da jednog od prvih važnih, dobrih govornika tokom mog suočavanja sa psihologijom, vidim u takvom stanju. Od kolega sam kasnije saznala da pati od demencije.
Mom sazrijevanju na studijama su doprinjeli mnogi od njih. Jedan kurpulentan i duhovit, preplavljen tokovima upotrebe psihologije u marketingu, djelovao je zanosno na toj sceni katedre. Nekako uvijek umotavajući teoriju u duhovitost prakse, prenosio nam je sa lakom sigurnošću svoje znanje i praktična iskustva. Iako mi se činilo da se nikada nisam susrela sa njegovim pogledom i očima, do tog dana na Dorćolu doživljavala sam ga kao dobrog učitelja. Još na studijama sam saznala da je profesor imao jak moždani udar, ali u njegovu ozbiljnost nisam povjerovala dok ga nisam srela jednog dana na ulici, sa njegovom suprugom. Ona ga je vodila za ruku, dok se on slabo kretao. Pitala sam se šta da uradim, da li će mu biti lakše da prođem i pravim se kao da sam samo prolaznik ili da se zaustavim da ga pozdravim i ukažem poštovanje. Pitala sam: „Kako ste, profesore?” Ovog puta sam se suočila sa njegovim pogledom. Sigurna sam da to nije bio pogled sa kojim sam se mogla suočiti, da sam uspijela u tome one godine kada je mojim kolegama i meni on bio predavač. Supruga je na moje pitanje samo odmahnula glavom u tišini. Od profesora sam dobila neku reakciju ćutanja, čije značenje danas poslije toliko godina ne mogu da razgovjetnem. Saznala sam ubrzo nakon našeg susreta da je on umro.
U različitom periodima susreta sa njih dvojicom suočavala sam se sa jednim pitanjem: kako to da njih dvojica nisu uspijeli da doskoče toj slabosti. Vjerujem da je to tada bio i jedan od segmenata suočavanja sa vlastitim strahovima od smrti. Tada sam imala neko od onih iracionalnih uvjerenja, da važni ljudi, da pametni ljudi, autoriteti, da oni posjeduju beneficije neumiranja.
U ovom trenutku dok pišem članak ujedno komuniciram sa jednim, meni opet nekako važnim čovjekom. Sa njim razmjenjujem iskustva, hrabro se zajedno kritički osvrćemo na svijet oko nas, na promjene sa kojima se suočavamo. Smatrajući da ako to ne radimo, to znači da ne živimo. Nekada stidljivo manifestujući pozitivne emocije, a nekada prikrivajući strahove. Na njegovo pitanje o čemu pišem, odgovaram o smrti. “Šta te je navelo na to? Crna tematika!” Njegove riječi. Na ovu temu su me naveli mnogi klijenti, naročito jedan današnji razgovor. Kada se otvori tema straha od smrti, po pravilu pitam sagovornike šta je to što ih najviše plaši. Danas sam dobila odgovor, koji je praćen izvinjenjem i blagim stidom: “Strahujem, jer neću više biti tu… Strahujem gdje ću biti tada…” Klijent se izvinjavao jer je po njegovoj logici stvari bilo potrebno da strahuje za smrt drugih bliskih, a ne da strahuje za svoju smrt. On se nije bavio bolom drugih njemu važnih zbog njegove smrti, već bolom zbog sebe. Nakon proispitivanja njegovih vjerovanja o tome šta se sa nama dešava nakon smrti, upoznala sam ga sa Epikurovim mislima. Slažem se sa Epikurom: ”Tamo gdje je smrt, mene nema...”
Da li nas boli kada smo mrtvi? Po realnoj logici ne boli nas kada nas nema. Ne samo da ne boli, već ne žudimo tada, ne strahujemo, ne osjećamo uzbuđenje, ushićenje, radost. Nema moje svijesti, kada nisam živa, ni tvoje kada nisi živ. To je kraj scene, nema ničega. Mene čini spokojnom i Epikurova priča o simetriji. Nakon smrti vraćamo se u isto stanje nepostojanja kao i prije rođenja. Da li se neko sjeća sebe prije rođenja? Tada je isto bilo ništa. Nikog to ništa nije boljelo.
Na kraju ovog članka nudim odgovor na komentar smrt je „crna tematika“. Ne bih se složila sa tim. Smrt je ništa, nema boje jer čula ne rade. Život može biti crna tematika, ali i svakojaka, šarenolika.
Psihološki centar ABC
+382 68 741-923
Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic
Zašto je to tako? Zašto nas životno iskustvo suočava sa činjenicom da se ljudi teško mijenjaju uprkos očiglednosti da bi to bilo bolje za njih?
Jedan od čestih mehanizama za razvoj patološkog straha je „klasično uslovljavanje“. Patološki strah je patološki u svom ispoljavanju jer nema realne osnove u stvarnosti za svoje is
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)