Stojim, posmatram, ne tipkam na telefonu. Telefon mi je u torbi. Priznaću vam, da mi je zvuk zvona uvijek ugašen i da je to sprava koju najrađe zaboravljam kod kuće i da bih bez problema pristala da je ne koristim. Pitam se ko je ovdje normalan, ljudi oko mene koji bulje u ekran ili ja koja ih posmatram, pokušavajući da uspostavim kontakt sa njihovim očima.

Po nekim odrednicama normalno je ono što je u isto vrijeme opšteprihvaćeno, u skladu sa društvenim normama vremena i mjesta, podneblja u kom živimo. Ako posmatramo širi psihički kontekst, po načelima „ozbiljne“ psihologije, za nas ne može biti pomodarstvo i tekovine koje ga prate normalno. Kako nemoralna ponašanja svrstati u normalno jer je sve učestalije, kako sada već odomaćeno mišljenje: „Glup si ako nešto ne privatizuješ što nije tvoje, jer si na takvoj poziciji“, uvrstiti u kategoriju ljudskog i normalnog?

Pri određivanju onog što je psihički normalno ili abnormalno koristimo kao tip norme ono što je statistička norma, koja se odnosi na prosjek, tj. na ono što odgovara većini. Drugi kriterijum određivanja normalnosti podrazumijeva vrijednosnu normu, koja određuje što je ono što bi trebalo biti normalno. Po statističkom određenju normalnosti, normalno je ono što je prosječno. Po tom kriterijumu normalnosti, normalan je onaj Crnogorac koji je visok 180 cm. Međutim, zamka se nalazi u domenu određivanja kriterijuma o širini raspona na osnovu kojeg bi mogli da odredimo koliki postotak slučajeva će se smatrati normalnim. Drugi problem nastaje kada treba da smjestimo nekog koje sa višim nivoom talenta, nekog nadarenog umjetnika, matematičara… Po ovom kriterijumu on bi bio abnormalan jer nije u kategoriji prosjeka. Sa druge strane, koristeći se statističkim odrednicama normalnosti bi jednu masovni psihičku epedimiju, kao što je na primjer „lov na vještice“, označili normalnom.  Pokušaj normalizacije aktuelno prisutne epidemije koja podrazumijeva „elektronsku fuziju“, gdje pojedinci gotovo dvadeset četiri sata „bulje“ u električne uređaje nalikovalo bi normalizaciji epidemije „lova na vještice“.  Pa se vi sada zapitajte što se to dešava sa nama i onima oko nas.

Prije mnogo godina, petnaest i više, kolega psihijatar iz Novog Sada mi se obratio, tada vidno uznemiren. To je bio period kada su se u Srbiji u uvodile biometrijske lične karte , gdje je svaki građanin imao pravo da bira da li će da zadrži staru ili da mu se izda nova lična karta. Kolega je tada rekao: „Sada ću prihvatiti ovu ličnu kartu, ali kada dođe vrijeme da nam ugrade čipove u tijelo, to živ neću prihvatiti“. On je tada naslutio elektronsku eru koja u posljednjih deset godina doživljava svoju punu ekspanziju. Zaista je velika vjerovatnoća da nam slijedi ugrađivanje čipova, možda ugrađivanje procesora koji će naše tijelo održavati živim, možda ćemo tako postati i besmrtni…

Žan Žak Ruso je rekao: „ Biti normalan u svijetu ludaka je svojevrsno ludilo“. Pa hajde da se zapitamo što će se dogoditi kada svi intezivno nastavimo da komuniciramo samo sa svojim električnim uređajima?