S vremenom, kako se problem povećavao, on je sve više odsustvovao od kuće, provodio vrijeme po kafanama, dolazio kući pod dejstvom alkohola, ona je počela da ga moli da razgovaraju o problemu u koji su zapali, tražeći od njega da krenu na psihoterapiju. Uprkos njenim pokušajima da uspostavi dublju komunikaciju, njen muž je izbjegavao ozbiljan razgovor, ignoriosao njene zahtjeve i nije činio gotovo ništa. Nastavljao je da odlazi u kafanu, da uzima novac iz firme, da se ljuti ako ona ne uradi onako kako on očekuje, ali kada je ona pokušavala da razgovara, vrebajući priliku kada je on bio trijezan, on joj tada nije protivrečio, ali nije ni učestvovao, gotovo pa da nije činio ništa.

Na prvi mah djeluje da je on taj koji je jedini zidao visok bedeme oko sebe, svaki neriješeni problem bio je jedan visok zid. Nije baš tako. Iako je djelovalo da ona pokušava da nađe način da razgovaraju, istina je da je i ona nizala svoje zidove. Bila je gotovo cjelodnevno posvećena firmi, sklapala poslovne projekte, stremila ka njihovoj realizaciji. Vodila računa o njihovoj djeci, pratila učenje, brinula o kući, okupljala porodicu, bila naizgled besprekorna. Dojmilo se da ona može sve, za svakog, i da rješava probleme olako, ma čiji oni bili. Ali svoje nije rješavala. Zidala je bedeme tako što od supruga nije tražila pomoć, nije ga uključivala, nije ga pitala za mišljenje, godinama unazad nisu spavali u istoj sobi. Koliko je on izbjegavao da priča o njihovom odnosu, toliko ona nije imala vremena da se bavi tim. Čak i kada je pokušavala razgovor sa suprugom činila je to iz pozicije onog ko zna unaprijed, ko organizuje i ko je baš sada spreman da o tome razgovaraju.

Oboje su podjednako gradili svoj Skadar.

Što manje rješavamo svoje probleme, u životu, emotivnim odnosima, to više visokih kamenih zidova podižemo, sve dok se ne desi da budemo njima opkoljeni, shvativši da živimo u tamnici.

Suprug iz ove priče je pomažući se alkoholom uspijevao da se održava u stanju obamrlosti i isključenosti, zadržavajući zaleđeno emotivno stanje, dok je supruga investirala u stalan posao sa istim ciljem. Čitava njihova dinamika je naizgled smirivala, ali su njih dvoje suštinski bili saradnici u procesu poricanja, otežavajući jedno drugom da se izvuku, i preskoče zid.

Upravo to se dešava ovom bračnom paru, žive u zamkama okamenjene tvrđave, napravljene od profesionalnih i finansijskih stresova, straha od toga da neće uspjeti da budu od pomoći užoj i široj porodici, da neće uspjeti da isfinansiraju skupa inostrana školovanja za svoju djecu. No, oni se isključuju i ne bave se sobom.

Okretanjem leđa ka nečemu drugom, zanemarujući suštinu nezadovoljstva uistinu ne riješavamo problem, već izbjegavamo njegovo rešenje. To nam ne stvara manje boli, već se kamenice gomilaju razdvajajući vas od onog čemu se istinski nadate, od povezanosti, pažnje, bliskosti, strasti u emotivnoj vezi.

Ovakav životni zid nas uvlači u zamku očajanja, saosjećajući se kao da smo okovani lancima. Sa teškoćom donosimo odluke, rijetko nešto mijenjamo.

Mi kao ljudska bića imamo verbalni mozak, možemo slobodno da govorimo, ali rijetko to radimo. Slobodni smo, ali to ne koristimo. Nije li to zamka u koju sami upadamo, što istinski predstavlja gubitak koji plaćamo više nego što možemo i da zamislimo, jer od sebe krademo ono što je najvrijednije u životu, vrijednije i od miliona dolara, krademo zadovoljstvo, trenutke sreće, opuštenost. Umjesto toga, obavijamo se osjećanjima krivice, bijesa, duboke tuge i depresije.

Razmislite o vašim bedemima, zaustavite njihovu gradnju prije nego što nadvise vaše snage da ih preskočite.

Jer, ako donesete odluku da radite na svojim problemima, samostalno ili uz psihoterapijsku pomoć, biće potrebno, kamen po kamen, zid po zid, emociju po emociju, da pomjerate, premještate, a to može trajati dugo, i biti jako teško.