Sa kakvom vrstom problema se suočava čovjek u XXI vijeku? Ne tako mali broj pojedinaca i porodica imaju problem materijalne prirode po rješenje problema pronalaze u iščekivanju povećanja primanja ili očekivanju da će nam plate biti bolje, stavu da je potrebno samo da izdržimo i budemo servilni do ulaska u Evropsku Uniju, koja će za nas biti slamka spasa. Negdje se pitam da li smo se kao društvo fiksirali na to iščekivanje pa time zamrzavamo i svaku mogućnost učešća? Da li su neki, pak, prestali da vjeruju da će biti bolje i izgubili svaku nadu? Da li neizvjesnost i činjenica da svakog trena bilo ko od nas može izgubiti posao pojačava strah?

Čovjek današnjice je preplavljen razočaranjem, ozlojeđenošću, beznadežnošću, bespomoćnošću i bijesom. Šta radi sa svim tim lošim osjećanjima? Većina još uvijek trpi.

Osobe koje pripadaju zrelom životnom dobu su odrasle u društvu u kome su se njegovale ljudske vrijednosti poštenje, čast i moral. Sjećam se riječi roditelja koji su savjetovali djecu ako imaju neki problem da se obrate milicajcu, objašnjavajući da će im on sigurno pomoći. Da li danas roditelji nude djeci savjet da u slučaju potrebe zatraže pomoć od policajca? Čujem da je većina ljudi u našem društvu izgubila čvrste oslonce, sve manje vjerujemo sistemu sudstva, zdravstva, gubimo oslonac u porodici.

Šta se dešava sa sistemom vrijednosti? Da li smo sve vrijednosti uspjeli da materijalizujemo? Vrijedimo koliko smo uspješni, koliko imamo kuća, automobila, koliko uspijevamo sebi da priuštimo putovanja, itd. Postajemo društvo konzumenata proizvoda, društvo reklama. Da je to istina potkrepljuje i priča dječaka od 9 godina sa psihosomatskim problemima. Na pitanje zašto je toliko opterećen školom, odgovorio je da mora da završi ekonomski fakultet sa visokim prosjekom jer će tako moći da se zaposli u banci, i ima platu 5000 evra. Na pitanje šta će sa tim novcima, odgovorio je da kupi kola, kuću, garderobu, da izlazi i putuje. Na osnovu navedenog možemo da zaključimo da je vrijednost da budete bogati, a sredstvo je  da idete u školu.

Roditelji žure u težnji da svojoj djeci obezbjede što bolje uslove, radeći više poslova istovremeno. Neki od njih se nalaze u konstantnoj dilemi da li svoju djecu vaspitavati po uzoru na model vaspitavanja njihovih roditelja gdje se njegovala disciplina, poštenje, poštovanje, ili pak dadjecu vaspitavaju na način da se bore za sebe, ne birajući sredstva. Vaspitavajući djecu po prvom modelu roditelji procjenjuju postojanje zamke da njihova djeca postanu socijalno nesnađena, dok ovaj drugi model vaspitanja potkrepljuje veliki broj istraživanja koji akcentuje porast broja nasilja u školama.

Roditelji su sve više zbunjeni u izboru da li učiti svoju djecu da ne valja lagati ili ih učiti da se ponašaju drugačije od onog kako smo se mi ponašali, dakle da bude sebi na prvom mijestu, da prava drugih nisu važna i da je cilj lako i brzo doći do uspjeha. Učimo li djecu da nije potrebno da se trude da bi uspjeli? Šaljemo li im poruku da je dovoljno da su sluhisti pa će svirati i komponovati kao Mocart?

Djeca i mladi su sve skloniji da kažu: „Ko mene kamenom, ja njega sigurno neću hlebom“. Priznajem da na ovom mjestu imam problem da priznam sebi i da ujedno pozovem vas na priznanje činjenice da mladi ljudi odrastaju u sistemu gdje vlada zakon džungle i gdje jači pobjeđuju.

Čini mi se da ima pregršt razloga za strahovanje svih nas u društvu u kome se njeguje uspavana solidarnost, u društvu u kome djecu šaljemo u škole, a oni se vraćaju bez ikakve kreativnosti i želje da čitaju knjige.

Ne smijem se usuditi da na ovom mjestu procjenjujem dimenziju naše normalnosti, ali se svakako pitam koje su nam snage da se adaptiramo na život u kome je jedina dominantna vrijednost novac, a do unazad deset godina našim životima su prednjačile vrijednosti iskrenosti, okupljanja, druženja, radne akcije, itd.