12. jul 2011.
Kada sam prije četiri godine bijesno uništila dva gnijezda prvih vijesnika proljeća, nisam imala vremena za kajanje. Useljenje u prilično zapušten stan, kvadrature budoara jedne osrednje opremljene lejdi iziskivao je višenedjeljno organizovanje, planiranje, čišćenje, pa opet organizovanje... Kako god, smjestismo se, a laste nas nisu posjećivale sve do ovog proljeća.
Prvo su danima odmjeravale prostor, dolazile u parovima, same, cvrkutale tužno odmjeravajući ostatke nekadašnjih nastambina po uglovima balkona. A onda su, prije nego što je mene sasvim obuzela retroaktivna krivica zbog nekadašnjeg zločina, započele remek djelo lastavičije arhitekrure.. na plafonjerci...
Bila sam vrijedni šegrt koji je poslije napornog dana čistio za njima i pitala se kako uspijevaju onako male da nanesu toliko blato, travčice i razni neidetifikovani krš... Čistila sam svakodnevno i njihov izmet, shvatajući odakle onaj izraz „s*** ka' 'tica“
Posmrtne ostatke prirodnom selekcijom odbačenog žutokljunca sam uklonila prije nego što su ga vidjela moja djeca ili dograbila naša radoznala mačka.
Zaboravih da naglasim da se sve dogadja na balkonu koji sam sebično planirala i oragnizovala za spostveno uživanje.. Cvijeće, suncobran, novo platno na udobnoj ležaljci za čitanje, sve je moralo da sačeka malene lastiće da „ofrknu“ , nauče da lete i odlepršaju u nepoznatom pravcu kroz vreli julski vazduh...
Smijala sam se kad ponekad uveče vidim poslagane glavice kako vire iz gnijezda, a nekad repiće... smijala se i čekala svojih pet minuta... Kao i naša Mrvica, koja se nadala da će omastiti brke. Mjerkala ih je danima, pela se na saksije, uzaludno vrtjela guzicom... ali...
Laste su se iskrale, u stilu razmaženih rok starova: demolirale apartman (gnijezdo je netaknuto, ali su nam balkon pretvorile u toalet) i nestale nečujno, a plaćanje ostavile nasamarenim menadžerima... Neka ih, neka im je plavo nebo, doćiće nam one opet... ali sad je prevruće za moje kasnopopodnevne čitajuće seanse, a uveče mi preostaje jedino da izložim sebe podsmijehu komšiluka i iznesem sobnu lampu, jer sijalicu kako stvari stoje, dugo nećemo mijenjati...
1. avgust 2011.
Bogate i otmjene poput Bulgari nakita, harmonije genijalne Kate Bush izlaze iz zvučnika mog notebooka nemilosrdno osakaćene. Dopunjavam ih po sjećanju i pjevušim poput veselih paora.
Tranzistor ( pamti li iko tu genijalnu napravu?) visi na prvoj zgodnoj grani, u hladu čeka u uštirkane krpe umotan ručak... domaći hljeb... a on kopa i pjeva, tačnije ispušta slabo artikulisane glasove, rijetko pogadjajući i slog i tonalitet... A tranzostor pršti, trešti, nikad na stanici, ma, bode uši... al' on uživa... Da mi gospodjica Bush što ne zamjeri, al' ja bih se rado sad mijenjala sa njim...
Ili sa njegovom rumenom ženicom, koja je upravo stavila crijep u ugao „Smederevca“, pa na njega šerpu sa ručkom, da se krčka... Bila sa djecom na potoku da ispere veš i sad ga prostire u dvorištu. Kasnije će okupana bjelinom i mirisom čistog rublja, u teškoj hladovini oraha da pokrpi čarape...
Dobro, znam da je beskrajno blesavo i smiješno što od „Deeper Understanding“ stigoh do ratarskih „krompirića“ na čarapama, ali ima smisla ova priča...kad malo bolje razmislim... Jer dok dotična „pevaljka“ umilno mjauče o svom ljubljenom kompjuteru i bolesnoj opsjednutosti virtuelnom stvarnošću, ja pokušavam da prizovem slike šljivika i livada! Iste sam, na žalost doživljavala kao kaznu tokom ljetnjih raspusta, ali ima nešto u tome...sad vidim.
Ustala sam i napravila sebi buć-buć kafu, prebacila veš iz mašine za pranje u onu za sušenje. Uključila još po neko dugmence po kući, kako bih u stanu stvorila prigodnu atmosferu debele 'ladovine. S polja, kroz vreli, gusti vazduh dopire prigušena kakofonija ulične buke... Po neko iznenadno kočenje, drndavi dizel motori, tupo brujanje klima uredjaja, automobilske sirene, grmljavina slijćućih aviona...
Kasnije ću podgrijati ručak od juče, zahvalna naprednoj tehnologiji. Sješću od kompjutera otrgnutu djecu u auto i otićićemo do klimatizovane igraonice...
I čitavo to vrijeme neću ni primjetiti da naša bića vape za materijalizacijom izvjesnih pojava i slika čije postojanje uzimamo zdravo za gotovo. Cvrkut ptica, zelenilo drveća, bosa stopala na mekanoj travi, breskva upravo ubrana i ovlaš obrisana rukavom, takmičenje u pljuvanju koštica lubenice u dalj...
Stvarno, kako smo uspjeli da postanemo tako „urbani“? Da zaboravimo kako je život lijep i kada nije skupo opremljen? Koji dio mozga je zadužen za izmišljanje gomile izgovora kako bismo ostali u svom sterilnom okruženju, dalje od blata, po neke bubice, djeteta koje je upravo pojelo parče lubenice i blista zadovoljno onako musavo od glave do nožnih prstića?
Kate mi umilno pjeva ... a ona još krpi one čarape... poslije će poći do bašte da nabere krastavaca (nema tu ešerihije, bez brige) za salatu. A ja ću staviti ćufte u mikrotalasnu da se podgrije i opraću jutros kupljeno povrće u rastvoru hipermangana ( što je sigurno, sigurno je). Raspjevani ratar će se umiti na česmi u dvorištu i osvježen i preplanuo sjesti za postavljen sto, ispod oraha... Moj će ući namrgodjen, sparušen, slomljen i odmah leći da „dodje sebi“.
15.avgust 2011.
Bili smo, prije neki dan, iz želje da se stopimo sa prirodom, na moru...
Kroz mirise izduvnih gasova automobila, sumnjivih roštilja, „domaćih“ krofnica, maslinovog i ostalih ulja za sunčanje, znoja raznih vrsta i starosti, miris mora se jedva probijao, da bi kasnije sasvim izgubio bitku. A pogled... skuteri, gliseri, jahte i po koja pozerka sa „firmiranim“ bikinijem, „napupelim pionirkama“ ( 400 kubika, odokativna ocjena), „u krv skupim“ naočarima i stavom: „Lepa si, Pamela“, „čuva“ tudju dječicu stojeći kao nezainteresovano u plićaku... Gologuzi trogodišnjaci prave kule u pijesku, koje im kasnije posluže kao tuta, dok se njihovi rak crveni roditelji glasno smiju i ponosno odmjeravaju veličinu djetetovog „minulog rada“, nemajući ni najmanju namjeru da isti uklone sa plaže...
Išli smo i na planinu...
Ljepota! Ne postoji klima uredjaj koji može da se poredi sa hladovinom planinske šume! Ali avaj, i odje nas dočeka „miomiris“ užeglom slaninom podmazanih roštiljskih rešetaka, mrtva trka u disciplinama „najskuplja trenerka“, „ko odje ima novije naočare“ i naravno „naj točkići“... Taman kad smo pomislili da smo našli idealno mjesto za našu korpu sa ručkom i ćebence na proplanku najbližem dječijem igralištu, iznenadi nas pucnjava paintball ludjaka! Mislim, ljudi... kamo vam mozak? Nije da vam se ne bih pridružila, super vam je igra, ali pored tolikoga Lovćena, vi nadjoste šumarak najbliži ljuljaškama, penjalicama i bezglavo jurećoj djeci sa loptama! Moj sin im je grlat i bijesan, jer sam mu bila zabranila da se približava šumi teatralno zaprijetio da će im sljedeći put doći sa bazukom! A neće mi ni on više igrati igrice... Čuj ti njega, bazuka...
11. septembar 2011.
Pitam se, gdje su one naše laste... Nisam primjetila, a nisam ni sigurna jesu li već krenule ka toplijim predjelima. Pohodile su naš balkon tu i tamo, čisto da provjere svoju kućicu i iznerviraju našu mačku još uvijek nevještu, ali raspoloženu za lov. Znam sigurno da su ovo ljeto provodile u dvorištu sličnom onom iz moje mašte. Jer tamo uvijek ima po koje zrno viška, mrvice hljeba sa otrešenog stolnjaka, pregršti bubica...
I baš me zanima zašto su za podizanje potomstva izabrale balkon u centru vrelog i koječime uprljanog grada...
Možda da nas podsjete ko smo, jer osim imena, vokacije i statusa, malo ko od nas može da kaže više o sebi. Možda da nam pokažu odakle dolazimo, jer smo nekako usput zaboravili i gdje smo krenuli...
Činimo velike napore da prikrijemo godine i produžimo mladost izlažuci tijelo i kožu raznim tretmanima, ne bi li ostali tip top.
Kupili ste nove cipele, donijeli ih kuci, ponosno obuli da ih pokažete ukućanima i hop, stišću vas.
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)