Osim što ima baš fensi ime, Feng Šui volim ne samo zbog zvončića, žabica, slončića i ostalih mamipara, već zbog njegovog osnovnog načela, koje mnogi zaboravljaju. Odbaciti nepotrebno i nekorisno! Pročistiti, osvježiti... I odatle počeh... Osim deklarativne ( moja djeca me zovu mama Volverin – još nisu gledali "Đeknu", inače bih bila Ljeposava) i finansijske ( mome dragom mužu je milo da mi prepusti većinu odluka, pa i one koje se tiču trošenja našeg teško zaradjenog novca – srećna žena sam ja!) druge podrške mojih najbližih baš i nemam.
Uoči Uskrsa, prvo strogo konspirativno okrečih dnevnu sobu ( dok su svi spavali), a par dana kasnije i dječiju i hodnik oslobodih umjetničkih napada moje vragolaste čeljadi sa zidova. Tumbah, pretumbavah, pomijerah (što ja volim aorist, čudo jedno) i nije da me sve to nije koštalo dobre upale mišića, a zatim i perioda tranzicije koji je, dok ovo pišem još uvijek na snazi...
Logično pitanje je: "Zašto nisam platila majstore?" Spori su, imaju neodoljivu potrebu da budu i dizajneri i da vam nametnu boje za koje oni smatraju da su baš za vas i na kraju, ostavljaju za sobom haos, koji i sami napravite, al' sebi manje zamjerate zbog par mrlja po parketu, zar ne?
Ali da to nisam radila sama, sad vjerovatno ne bih mogla sa vama da podijelim ubjedljivo najblesaviju anegdotu!
Nakon što sam ujutro sa jetrvom pazarila meso za uskršnji krkanluk, bez mnogo objašnjavanja, brzinom svjetlosti sam zdimila ključeve moga karavana ( neki ga prozvali TAMIĆ) i nestala u pravcu najbliže prodavnice boja i lakova!
Tamo sam se parkirala za aplauz i kupila zelenu boju za dječiju sobu, još selotejpa i folije za prekrivanje poda. Krečila sam do 7! Stavila sam veto na svaku pomoć, čak sam i teške ormane sama pregurala! Sve u cilju osobnog uživanja i makar dva kilograma manje! Jedino sam zamolila gospodina mi, da spremi neki ručak (bilo je koječega u frižideru, a i pirea iz kesice, samo da se malo promuva i gotovo), al' on je u svom stilu naručio pice!
Zanijeta poslom, nisam ni primjetila da je on izašao (do kladionice, naravno), kad je neko pozvonio! E, pa dečko koji nam je donio pice će imati noćne more! Otvaram i vičem: "Što nisi ponio ključ?!?" , a zbunjeni "Džoni Abati" (tako mi zovemo pica raznosače – Andjela Anakonda, naravno) se trže, pa se uplašeno odmače i onako iz daleka mi pruža pice! Ja mu se uljudno izvinim i pitam koliko smo dužni, a on samo što ne uteče! Kako i ne bi kad mu je vrata otvorila žena od glave do pete isprskana bijelom i zelenom bojom, u donjem dijelu prastare pidžame, atlet majici za kojom plaču neka afrička plemena i bandanom (mala gusarska marama) od koje bi i Jack Sparrow pobjegao glavom bez obzira. Povrh svega imala sam (kao svaki pravi moler) zalijepljenu cigaretu na donjoj usni!
Kasnije sam istrošila sve piling kupke koje sam imala i mogu odgovorno da izjavim da rade! Čak mi ni prstići više nisu šareni od farbe za uskršnja jaja!
Još jedno logično pitanje koje se neminovno nameće je: "A đe ti je čo’ek, ženo?"
Zgodni dasa nikad nije bio naročito vrijedni dasa, ali koji to muž ne bi oduševljeno prepustio "muške" poslove ženi koja ih prosto obožava? Da ne griješim dušu, u stanju je pola grada da obiđe tražeći nešto što sam ja zamislila, umije i da upre i uskoči, kad vidi da druge nema, čak i kada je kuhinja u pitanju. Djeci je mjenjao pelene čim su malo "ofrknuli" , hranio, kupao i sve po redu, ali da je "Handyman" i nije.
Po nekad pomislim da mi čekić stoji bolje i od varjače i od njegovog veličanstva mikrofona! Ali stvarno! Nemam još uslova, ali imam želju da sama napravim neke komade namještaja! Oduvijek sam voljela da nešto majstorišem. Moj dobri, pokojni otac je ludio svaki put kada me zatekne "u poslu", ne zato što se brinuo za moje prstiće, već zato što je u glavi imao jasno podijeljene muške i ženske uloge. Mislim da ga je najviše izluđivala činjenica da sam sa alatom vještija od brata, koji je od istog bježao! Pa ipak, ispadosmo sasvim OK. Na kraju, koja bih ja ćurka bila da čekam muža da zamijeni gumicu na slavini koja kaplje ili da ne popravim klatarajuću stolicu sa koje klinci mogu 15 puta da padnu dok muško ne dođe sa posla?
Moja fijoka sa alatom (sa posebnim akcentom na ovo MOJA) sadrži neke od najljepših poklona koje sam od dragog dobila! Sve uredno posloženo i sve neki "firmirani" alat! Ljepota za gledati!
Elem, odluka da se klincima kupi ozbiljan krevet, kao i da se dokupi još ormana ( rastemo, pa nam tijesno!) je bila jednoglasna, ali izbor prodavnice namještaja je napravio moj dragi muž... Fino me je uputio na najskuplju u gradu, zato što SAMO ONI DONOSE DO STANA! Ovi ostali dovezu do zgrade, pa se ti snalazi! I kako da ga ne volim tako blesavog? Ispostavi se da baš u toj pronađem savršen krevet sa fijokom u kojoj je drugi krevet (idealno) i to po prilično razumnoj cijeni! Ali o ormanima nema priče! Ista stvar je kod njih ni manje ni više nego duplo skuplja nego kod ovih drugih (kod ovih što samo dovezu). Kako god, krevet sam odmah platila, stigao nam u srijedu ( monteri će doći vjerovatno negdje poslije dana državnosti, blago meni...), a po orman i ostalo idem tamo đe ne biju po ušima, jer dok smo podstanari, neću juriti ni puno drvo, a ni stogodišnje garancije! A i vala, sama ću sve unijeti ako bude trebalo, pa ja sam Volverin!
Pomenuh tako popularan izraz "period tranzicije" i dugujem objašnjenje...
Iako iz svega do sada učinjenog stidiljivo proviruje novi, poboljšani izgled našeg doma, stvari se ne događaju kao u emisijama omiljenog nam Travel&Living kanala! Svakodnevne obaveze, moje administrativno putešestvije ( predadoh papire za prijem u državljanstvo, doduše, ostadoh im dužna dva papira, ali APLICIRAH! ) rezultirale su svakodnevnim haosom. Al' nemojte mi zamjeriti, ne bih vas time davila... Koliko sam samo vozila po gradu (i šire) i bila vozana pogrešnim i neprovjerenim informacijama, sumnjam da bi štivo bilo u mom stilu, jer čak ni ja, koja umije da se sprda svakoj svojoj mani ili situaciji, u ovome ne nalazim baš ništa smiješno!
... pardonirajte, Gospodja Digresija opet odlutala...aaa, tranzicija!
Dakle, dok se ja borim da izvučem maksimum iz garderobnog prostora kojim trenutno raspolažemo i u tom cilju svaki dan nešto peglam, perem, pakujem, odbacujem. Dok se trudim da kuhinja i kupatilo budu upristojeni i pored toga što imam mnogo snimanja i piskaranja ovih dana, moji mandrili su nemilosrdni u nastojanju da mi pridodaju... Igračke, koje sam onomad (nedavno) sortirala i posložila, ponovo su se razmilile po kući, kao da im je jedna svrha da sapliću, a po nekad i bolno podsjete na svoje postojanje! Čak sam juče svježe popeglane i položene kuhinjske krpe, koje sam samo na pola sata zaboravila da stavim u pripadajuću fijoku, pronalazila na najnemogućijim mjestima. Sama sam kriva... Juče ćerkica slučajno prosu neki keks po podu i kada je tata opomenuo i zamolio da to brzo pokupi, ona je samo ležerno odmahnula rukom i izjavila kako će to mama da počisti...Ma nema problema! Nikada nisam histerisala oko fleka, prosipanja i nehotičnog razbijanja, ali izgleda da me je taj opušteni pristup doveo do uloge Ljeposave... Ljeposave Volverniske...
Zato donesoh neopozivu odluku da i sebe malo fengšuiram!
Danas sam posjetila najmilije mjesto u ovome gradu, moju malu oazu ljepote, opuštanja i tišine. Kozmetičarka, kod koje odem svakog mjeseca, je nešto kao Pepeljugina dobra vila! Ne priča puno ( antipod većini salona, nećete za dva, tri sata provedenih kod nje čuti ni jedan jedini trač!), salon joj je kao iz bajke, a izađem samopouzdanija i lakša, ma spremna za bal!
Ostalo je još koješta da se sredi, spremi, popravi...Trebalo bi ponijeti mobilni na čišćenje- ne znam kako, ali bacila sam ga u smeće danas, a tamo se lijepo natopio ostacima sokića, milk šejkova i rastopljene čokolade i samo pišti jadničak! Srećom, zvonio je više puta, pa sam uspjela da ga pronađem, inače mi nikad ne bi palo na pamet da sam ga bacila... Popodne mi je crkao prednji desni migavac ( a ja to koristim, nemilice), pa je i to jedna od obaveza. Da je crkao lijevi, fino bih ruku izbačala kroz prozor, al' ovako baš i ne ide!
U cilju fengšuiranja SEBE, lijepo ću te i još po neke poslove da prepustim jačoj polovini, a ja ću malo da iskuliram sa ovim ženskim, kućnim muvanjima i kasnije pođem na kafu sa drugaricama! Kupiću visoku vazu i pet bambusića, za finalni Feng Šui ugođaj! Da nam krene... Još ako se neko sjeti da mi kupi onu žabicu što navatava pare (jer kažu da to nije dobro kupiti samome sebi) iha!
A onda će nam stići novi član porodice... Jedna mala bijela maca... Obuzdavam prste da im se ne otme masna psovka i imate puno pravo da me pitate šta mi to treba! Ima da se odirem čisteći dlake, kake i ostale macarije po stanu, al' što se mora, nije teško!
Moja djeca kao da su odrasla u svemirskom brodu! Krava daje mlijeko preko MUZALICE ( da mi je da im proniknem u tu viziju), a kada im je neko pokazao kako izgledaju pravi, živi pilići, plakali su danima, jer obožavaju batake, a bataci NISU dio medenoga pileta, NE! Psi i mačke su super slatki na TV-u ili na pristojnoj udaljenosti, ali kada im se približe...ne želite da čujete te krike i da vidite te izraze... Posjeta kumovima, čije je dvorište dom dviju mačaka i jednog mazuljavog šarpeja vazda počne kao noćna mora... Dok im je mama rodjena za volontera u Zoo vrtu, moja djeca su "povukla" na ujaka (moga brata), a i na neke očeve bliske srodnike... plaše se svega što se kreće na četiri noge...Geni su čudo, pa još kad ih ima sličnih na obije strane...lele... E, pa dohakaću ja tim genima!
I biće zabavno, garant!
Činimo velike napore da prikrijemo godine i produžimo mladost izlažuci tijelo i kožu raznim tretmanima, ne bi li ostali tip top.
Kupili ste nove cipele, donijeli ih kuci, ponosno obuli da ih pokažete ukućanima i hop, stišću vas.
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)