Opet pljušti snijeg!

Piše: Kaja Milačić
Opet pljušti snijeg!

Ovo nije dnevnik svega što se dogadjalo proteklih nedjelja. Svi smo pratili, sve znamo...
Nije kritika nesavjesnih, ni oda savjesnima. To će neko drugi. Ponešto sam piskarala, pa bih da to podjelimo uz kaficu, kao i uvijek.

*
Drugi talas podgoričkih „nevolja sa snijegom“ u našoj je kući započeo Leninom rečenicom : „Vidiiiii, napolju opet  pljušti snijeg!“
Ovaj put nas nije uhvatio nespremne, kamionče je (preživjelo prvi talas srećom) napojeno antifrizom. Izvukli smo iz ormana dijelove garderobe za koje smo mislili da će samo mijenjati kese i plaziti se moljcima i dokupili ono što nam je falilo...

Prvi snijeg u Podgorici sam doživjela 8. marta 1996.
Nije ga ni u najludjoj mašti bilo kao sada. Tek ponegdje se zadržala neka gomilica, ali sasvim dovoljna učenicima tehničke škole da u grudvu strpaju kamen i naprave mi modricu zbog koje podgoričane i snijeg dugo ne stavljah u istu rečenicu, makar ne lijepu... A pitala sam se šta je onim ženama te idu sa otvorenim kišobranima kad sija sunce???
Bilo pa prošlo... kako je sad smiješno vama, smiješno je i meni.
Drugi snijeg, nekoliko godina kasnije se održao dan, dva i sjećam se našeg boksera Baka, ludog od sreće kako nam krade Sneškove „aksesoare“.
Sad nekako vidim da i nije bio tako rijetka pojava... bilo ga je, ali ovakav mi se čini da pamtim samo iz vremena ranog djetinjstva u Beogradu. Mada, možda me sjećanje vara, jer bejah mala, pa mi se samo činilo da je pao veeeliki snijeg...

Smiješan mi je moj sin, svaki put spolja pokuša da prošvercuje grudvu i da je stavi u zamrzivač. Nenaviknut na ovu bjelinu, doživljava je kao dragocjenost koju možda neće imati prilike skoro da vidi. Smiješna mi je moja ćerka, kojoj snijeg „pljušti“. Smješni su mi bili danas, dok su pravili Sneška... Ponijeli i šargarepu i Lenin vještičiji šešir, al' bijeli im čovjek nekako naheren, čudan, ne umiju djeca...
Beskrajno sam uživala čisteći prilaz našem ulazu, otkopavajući kamionče. Slomila sam komišnicama lopatu... Ups, Ljeposava! Radila sam kao mašina i ništa me živo nije zaboljelo. Sjutra ću na pijaci kupiti novu, pa nanovo... ljepote...
I lijepo je što se ne čuje ni jedan auto. Iako su moje komšije uredno očistili svoje točkiće i napravili im prolaz... evo noćas ih ponovo zatrpava... a i sumnjam da će idje mrdati... onaj do mene isto nema zimske gume...
S jedne strane me vanredno stanje raduje. Bićemo na okupu, praviću pice, kiflice, gledaćemo čak i „Gospodara prstenova“. A napolju će biti tiho i čisti vazduh će nam puniti pluća svaki put kada izadjemo...
Ponovo nema signala na kablovskoj i ne mogu da vidim šta se dogadja sa ljudima koji su ostali u vozu... Strah me je da ću čuti za još neko urušavanje kuća, požare... Ima ljudi po selima koji ne mogu da odu na dijalizu...
Ima ih koji nemaju struje, kojima nije toplo kao nama...
Ima ih koje je muka ili luda glava natjerala za volan, u voz, autobus...
Dva dječaka su stradala u požaru...
Nije baš radostan ovaj snijeg...

*
Vjerovatno nam je antena za kablovsku zatrpana snijegom, te opet ne mogu da pratim vijesti... Na internetu haos... Nije ovo pogodilo samo nas...
Ali ne mogu a da se ne iznerviram čitajući neke postove po Fejsbuku.
Navodno...
„Zahvaljujući“ katastrofi neke naftne komapnije, sjeverno- atlanska struja više ne postoji! Da, baš ona koja je zadužena za životno ugodnu klimu o kakvoj smo učili u školi, a kakvu evo i deceniju više nemamo... I navodno, izlivanje nafte u okean je „razbilo“ tople struje i mi sad treba da se uplašimo, paničimo, gledamo u nebo tražeći svemirske brodove kojima će oni srećniji da „uhvate maglu“... ma, šta mi napriča...
E, pa ima nas koji smo gledali neke filmove i znamo da je priča ustvari scenario SF  filma snimljenog prije neku godinu... Ne bih ulazila u to da li je isti scenario moguć, no takodje znamo da globalno zagrevanje odavno „mućka“ šašavo vrijeme, a mi bi smo još kako osjetili da ostanemo bez nečeg tako važnog kao što je morska struja!
Kao kada otkaže sistem za regulaciju temperature automobila... Prosto odbija da  ide daleko...

Posebno me nerviraju pitanja tipa zašto nam se ovo dogadja?
Religiozni traže odgovore u religiji, sujevjerni u proročanstvima, malo obavješteniji manijaci se nasladjuju idejama o masovnoj panici koju pokušavaju da izazovu.
A duhovita spadala (kakva nam hvala nebesima, ne manjkaju) prave  „nevaljale“ statue od snijega, izmišljaju nove riječi kao što  je  lopatanje.
Običan čovjek se mnogo ne pita i ne filozofira... On pješači kilometre kako bi stigao na posao. Uzima lopatu i čisti snijeg ispred svoje kuće, radnog mjesta. Običan se čovjek priprema za nestanke struje,  razmišlja o svojoj djeci, toploj odjeći, hrani, kući.

I kakva god da je nepogoda u pitanju, koliko god da je velikih razmjera, sve se svodi na onaj mali ugao gledanja običnog čovjeka. A svi smo mi obični ljudi.
Neki su zahvaljujući privilegijama, „jednakiji“ ( Životinjska farma- Džordž Orvel) od drugih, ali  bili „odabrani“ ili ne, svi smo pred očima Majke Prirode mali, maleni, ma mrvičasti!
I s tim smo, tek kad nas zadesi nevolja većih razmjera, načisto.

*
Ulice su konačno prohodne, ne naročito suve, ali ide sve na bolje kako kod nas, tako i sjevernije. Škole su počele sa radom i moje dijete vodi tešku borbu samnom i tablicom množenja...
Večeras sam kasno upalila kamionče „na gurku“ (hvala mesarima iz komšiluka!) i provozala malo po kraju tek da mu pripunim akumulator i da se raželimo jedno drugoga...  Radosti moja, kako sam upalila radio, počela je „High way to Hell“! Naravno nisam jurila, ali sam pjevala iz sveg mozga i ako me je ko slučajno vidio, vjerovatno je poželio da nabavi „ono na čemu sam“!
A ja se samo radujem danu kada ću srediti balkone, voziti djecu na Plavnicu, na more... Radujem se danu kada ću konačno podići roletne ( svako ko živi na nižim spratovima u Podgorici, zna da govorim o grudvama, ledenicama i ostalim letećim objektima). Nije to ništa lično, samo je nekima beskrajno zabavno.
Porodično nam je nekako prijatnije hladno vrijeme, pa ipak vidim kako svi pomalo žudimo za „žaropekom“. Ono kad na 40 stepeni poželite rukavice, jer niste u stanju da držite usijani volan. Ono kad poželite da imate klimu i u  kupatilu, ili da se nekako istuširate u frižideru i tamo provedete koji dan. Kada više nemate ideju šta sa sebe da skinete kako bi vam bilo prijatnije. Možda kožu?
A to nas čeka, budimo sigurni!
I vjerovatno nas čeka repriza ove zime.
Nadam se da ćemo joj se iskeziti spremniji i organizovaniji pjevušeći radosnu pjesmicu : „Zima, zima e pa šta je, akoj'  zima, nije lav!“
Ne bih ulazila u priče o kraju svijeta i meteorološkim nepogodama koje ga navodno prate. Već vam je poznato da ovaj namćor u to ne vjeruje (ili se toga ne boji- još nisam načisto), ali sasvim sam sigurna da moramo očekivati neočekivano!

 

Kaja Milačić
Kaja Milačić
Pjevačica i tekstopisac

Ostale Kajine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dnevnik-najocajnije-domacice

Slični članci

Tagovi :

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.