Anksioznost predstavlja veoma neprijatan i mučan simptom ili sindrom koji se definiše kao emocionalni doživljaj stanja patološkog straha, strepnje i napetosti, pri kome se očekuje potencijalno opasna situacija koja je, po pravilu, nelogična, nejasna, nepoznata. Za razliku od straha, koji predstavlja emocionalnu reakciju u trenucima kada je osoba realno ugrožena i koji ima u funkciji zaštitu organizma, anksioznost je emocionalno stanje koje karakteriše pretjerano iščekivanje opasnosti i nema funkciju neposredne zaštite organizma.

Postoji više vrsta anksioznog ispoljavanja. O nekima smo do sada već govorili. U ovom članku našu pažnju će zadobiti Agorafobija. Oni koji pate od navedenog fenomena već dobro znaju koji su njeni simptomi. Oni koji nemaju takvo iskustvo zaslužujuju da budu upoznati sa njom.

Agorafobija u izvornom značenju predstavlja strah od prelaženja preko trgova, izlaženje na ulicu ili izlaganje otvorenom prostoru. U kliničkom značenju pojam Agorfobija podrazumjeva strah od većeg broja specifičnih situacija koje se najčešće izbjegavaju. Tipične situacije koje karakterišu agorafobiju su: samostalno izlaženje iz kuće, ostajanje u kući, strah od izlaganja javnim mjestima, gužvi, stajanje u redu, stajanje na mostu, prisustvovanje skupovima gdje se nalazi veliki broj ljudi, putovanje avionom, autobusom, vozom, automobilom.

Postoji izbjegavanje navedenih situacija, na primjer ograničeno putovanje ili se one podnose sa velikom teškoćom uslijed straha od mogućnosti pojave napada panike ili se, pak, zahtjeva prisustvo nekog u koga se ima povjerenje.  

U navedenim situacijama strah je najčešće uzrokovan očekivanjima napada panike ili simptoma sličnih napadu. Osoba percipira da će ukoliko izađe na ulicu ili stane u red uslijediti niz simptoma: preznojavanje, podrhtavanje, ubrzan rad ili lupanje srca, doživljaj gušenja, nestabilnost, vrtoglavica, strah od smrti ili neki drugi sličan simptom.

Postoje osobe koje toliku snagu daju fenomenu Agorofobije da on utiče na kvalitet njihovog života. Dešava se da napuste svoje radno mijesto jer nije moguće da odu na poslovni put koji podrazumjeva let avionom.

Osobe koje doživljavaju učestale napade panike imaju tendenciju da na katastrofičan način interpretiraju somatske senzacije koje predstavljaju uobičajene simptome anksioznosti (preznojavanje, nedostatak vazduha, osjećaj nestabilnosti..) i druge uobičajene tjelesne senzacije.  Prema modelu Racionalno-Emotivno-Bihejvioralne-Terapije, osobe sa napadima panike imaju iracionalna uvjerenja da „u svom životu moraju da se osjećaju smireno, i da ne smiju da osjećaju bilo kakve tjelesne senzacije koje mogu biti vezane za opasnost po somatsko i psihičko zdravlje“.

Osobe koje su već imale napad panike postaju hipersenzitizirane za tjelesne senzacije i zabrinute u očekivanju narednih napada. Ta zabrinutost se dalje manifestuje nizom misli koje nisu realne i u neskladu su sa realnošću: „Ako nešto opasno može da se desi ja o tome moram da brinem kako bi preuzeo sve neophodne radnje kako bi opasnost spriječio“. Ova misao se javlja zbog vjerovanja da su posljedice napada panike opasne, ugrožavajuće za somatsko zdravlje pa čujemo razmišljanje: „Doživjeću srčani napad. Dobiću moždani udar“. Osobe strahuju za svoje psihičko zdravlje razmišljajući da će „Poludjeti“, imaju bojazan za socijalni status: „ Desiće mi se neka katastrofa i svi će vidjeti da sa mnom nešto nije u redu“.

Kada osoba razvije tendenciju da katastrofično interpretira somatske simptome ona postaje hiperosjetljiva na njih, neprestano registruje svoje somatske smetnje i traga za simptomima. Takve osobe primjećuju one simptome kojima većina ljudi ne daje na značaju, čak ih ne opaža. Opažene senzacije postaju nov dokaz o postojanju ozbiljne somatske ili duševne bolesti.

Ukoliko se napad panike prvi put desio u školi, na poslu, ulici, supermarketu, osoba sa napadima panike izbjegava sve situacije koje bi mogle da provociraju pojavu somatskih simptoma. Pa onda imamo situaciju da osoba zbog pojave doživljaja nedostatka vazduha i straha od gušenja izbjegava gužve, zatvorene prostore, zbog osjećanja nestabilnosti i straha od toga da će izgubiti kontrolu izbjegava izlazak napolje, zbog ubrzanog rada srca i straha od kardiološke bolesti u situaciji koju procjenjuje kao mjesto na kome može izostati valjana pomoć, usloviće njeno izbjegavanje pa takve osobe ne putuju vozom, autobusom, avionom…
Sve navedeno utiče na to da osoba počinje polako da usvaja bezbjedno ponašanje koje joj onemogućava da uvidi da su njeni simptomi potpuno bezopasni, odnosno takvo ponašanje joj onemogućava da se suoči sa iracionalnošću svog razmišljanja i posledično straha. Nasuprot toga, ovakvo ponašanje izbjegavanja još više učvršćuje katastrofično iracionalno uvjerenje.

Osobama koje pate od agorafobije se savjetuje izlaganje situacijama u kojima doživljava simptome koji se javljaju i u napadima panike, u početku u prisustvu psihoterapeuta, a kasnije samostalno. Svrha ovog izlaganja je da osoba u realnom okruženju promjeni svoja dosadašnja nerealna uvjerenja koja se odnose na katastrofalne interpretacije somatskih simptoma tokom napada panike

Na kraju konkretan zaključak: ako se plašite trgova, izlazite sve više; ako imate strah od putovanja vozom, putujte što ćešće na relaciji Podgorica-Bar; ako se plašite gužve, budite dio nje