Tokom dvadesetog vijeka uloge su polako počele da se mijenjaju, a taj trend se nastavlja i u dvadeset prvom vijeku, iako ne smijemo zanemariti da su dugo bile takve kakve su bile. Priroda muškog posla se izmjenila, od osvajača, vojnika, avanturiste, muškarci su se preobratili danas u programere, trgovce, bankare. Njihov posao u sadašnjem vijeku im ne obezbjeđuje zdovoljstvo kakvo su njihovi preci osjećali gradeći kuće za svoju porodicu, loveći divljač, boreći se s neprijateljem i orući njive.

No, genetsko pamćenje ima veliki uticaj na naše ponašnje i sistem vrijednosti i živeći danas u svijetu oblakodera i betona naši muškarci su još uvijek orjentisani ka cilju, visoko vrednujući djelanje. Kada tragaju za znčenjem i zadovoljstvom, muškarci imaju u vidu posao, bilo da je riječ o pisanju naučnog rada, nekom projektu, partiji šaha sa prijateljem ili farbanju komode. Za muškarce je opipljivo raditi prekovremeno i za to dobiti novčanu nadoknadu, dok ne razumiju sasvim jasno korist razgovora sa ženom, na kom ona često insistira.

Navedena razlika u sistemu vrijednosti proizvodi konstantni frustrirajući nesporazum u muško–ženskim odnosima. Spomenete npr. vašem dečku ili mužu da biste voljeli da provedete neko vrijeme u razgovoru sa njim, na šta on odgovori pitnjem „O čemu?“, ili imate doživljaj da počne da vas izbjegava. Tada se osjećate iznevjereno i zbunjeno, pitajući se zašto je potrebno da mu sve konkretizujete? Dok vas nadalje muče misli „Nije li dovoljno da zna da mi je važno i da želim da pričamo?“

Očigledno da nije. Sam razgovor i u bliskosti provedeno vrijeme, za njega, muškarca koga volite, nema istu vrijednost kao za vas, ženu koja cijeni dobre odnose i osjećanja. Za razliku od vas on cijeni djelanje, akciju, rad.

Za razliku od muškarca, žene su u vječitoj potrazi da dožive nešto nevezano za rad i djelanje, naročito sa svojim partnerom. Znaju da će im to donijeti izuzetne stvarne trenutke. Zbog toga maštaju o kućici na planini, zjedničkom vikendu na rijeci.

Za razliku od žena, muškarci imaju teškoću da se prepuste stvarnim trenucima, čini se kao da tim činom strahuju da će izgubiti kontrolu, i izbjeći korist koju će im neko iskustvo donijeti. Pitanja tipa: „Da li živim kako želim, ili kako drugi žele“? „Da li sam srećan?“, „Da li pružam dovoljno ljubavi?“, „Da li je dobijam dovoljno?“...su pitanja koja pripadnici „jačeg“ pola sebi rijetko postavljaju. Muškarcima je često nelagodno, čak su i uplašeni od nestalne forme, od onog što je nejasno, neopipljivo. To je razlog zbog kog za njih postavljanje pitanja i istraživanje nejasnog i nepoznatog predstavlja izrazitu teškoću.

Za muškarca postavljanje pitanja znači da neko ne zna odgovor. Žene po pravilu nemaju problem sa tim da nešto „ne znaju“. Muškarci, naime teže i vole da znaju. Po njima je znanje pokazatelj mentalne snage. Od muškarca nećete čuti odgovor „ne znam“, ali ćete od njega dobiti neke od ovih iskaza: „Ne sjekiraj se, pile, sve će biti u redu.“ „Imam doživljaj da radim nešto loše, zar nikad nisi zadovoljna.“ „O tome nema potrebe da razgovaramo.“

Oni imaju teškoću da priznaju da nemaju baš jasan odgovor, pa izbjegavaju da vam daju odgovor, nekad pokušavajući da vas uplaše ljutnjom, da bi sebi dali vremena da shvate stvar, ili se pak isključe, ne želeći da daju odgovore na vaša pitanja.

Većini muškaraca teško pada da razgovaraju o emocijama, teško im pada da se prepuste emocijama doživljavajući stvarne trenutke sa onima koje vole, s djecom, ženom koju vole...

Iako se vratimo na početak priče tražeći korjene muške „neemocionalnosti“, jasno nam je da su naši muškarci razvijali sposobnost neosjećanja da bi opstali. Kako je moguće ubiti zvjer koja juriša , ako osjećate strah?

Ništa nije drugačije ni u dvadeset prvom vijeku. Moderan poslovni svijet je isto tako opsan kao džungla sa zvjerima. Muškarci bivaju nagrađeni ako su nemilosrdni i čvrsti, dok ako su mekani ne cjene se i bivaju degradirani. Oružje je izmijenjeno, ali su ciljevi isti.

Muškarci hodaju okolo sakrivajući svoja osjećanja i teško ih iskazujući. Ovo je jedan od razloga zbog kog dolazi do nesporzuma i neslaganja na relaciji muškarac-žena. Žene pružaju ruke moleći da im se pridruže u igri emocija, dok muškarci odmahuju i izbjegavaju. Žene tako tuguju, zaključujući da je on ne voli.

Nije sramota osjećati i, željeli mi to ili ne, osjećanja nam pomažu da doživimo stvarne trenutke, da se prepustimo i budemo tu. I muškarci imaju suze.