„Koliko je automobila na ovom parkingu, a mi pojma nemamo kakvi ih sve ljudi voze...“ Izjavila je davno moja komšinica i bilo je jasno da bi dokona 'ladno „ispitala slučaj“. Da zadovolji svoju znatiželju, te makar na kratko živi u svijetu u kojem nema dosade! Zamislite da vam zakuca na vrata zajapurena, jer se zamalo strmoglavila sa trećeg, sa osmijehom preslikanim sa reklame za jeftin deterdžent. Ruku crvenih od ispiranja osjetljivog rublja i sa notesom pod pazuhom iznenadi vas rafalnom paljbom:

„Koji auto vozite? Koliko vas živi u stanu? Koliko vas je zaposleno? Gdje? Kolika su vam mjesečna primanja? Koliko televizora imate u kući? Jeste li imali nedavno smrtne slučajeve u široj familiji, pogibije, ubistva? Djeca, jesu li sva zajednička, ima li usvojenih, vanbračnih, začetih u preljubama? Imate li teške bolesnike, zavisnike, nekoga u zatvoru, sudske procese, varate li muža, a on vas...? Pijete li, drogirate li se?... Na kraju mi recite ima li nešto da vas nisam pitala, a ne biste voljeli da znam?“

Iako je mala vjerovatnoća da vam se dogodi ovako nešto, sigurna sam da u svakom komšiluku postoji po jedna iz čiste dosade „obaviještena“ o mnogo čemu, pa i o potpuno trivijalnoj stvari kao što je stanje komšijskih cipelara!

Dosada je opaka boljka... Dosadjujemo se na poslu, gušimo kod kuće, smaramo u školama, gnjavimo po faklutetima... Iz harmonične veze gospodje Imamvremenanapretek i gospodina Kakojatodaneznam se radjaju tračevi, svadje, opsesivno praćenje TV programa, komšija, javnih ličnosti ili FB prijatelja. Nekome sa udaljene planete bi se učinilo da su škole izmišljene za kolektivnu smaračinu, zaposlenja korisna jedino kao izgovor da se ponekad izadje iz kuće po doznake! A mi se banjamo u blagostanju i luksuzu do perverzije pa imamo po pet kuvara, šofera, podizača i spuštača daske na toaletu, dvije spremačice samo za kućne ljubimce i četvoro otvarača vrata i prozora (pridržavanje istih u slučaju promaje nije u opisu njihovog posla)... Mi sve već znamo, sve smo vidjeli, imamo vremena i svega na pretek, pa nam može biti da se dosadjujemo... A kažu kako je globalna kriza sve ozbiljnija i kako će nam biti sve teže... Pa ipak, sve je više smorenih i smarača.

Nismo mi izmislili devizu :“Dodji, vidi i budi vidjen!“. Ovaj stil života nameće i obavezno dosadjivanje. I kao posljedicu i kao stav. Na svakom ćošku planete ćete u pozorišnoj publici vidjeti nekoga ko zijeva, spava, prevrće mobilni po rukama ili koluta očima. I na koncertima i u klubovima... Smaranje nekako ide rame uz rame sa lijenim vijugama i površnošću. Kada bih dok sam bila dijete izjavila kako mi je dosadno, pokojna majka je imala uvijek spreman odgovor: „A ti se uhvati za uši, pa igraj!“. Na moju konstataciju da ću tako izgledati glupo, ona bi odgovorila: „Pamet i Dosada se nikada i ne igraju zajedno!“ Bez uvrede, ali ako sam već napravila glupost i pošla sa prijateljima na koncert grupe za koju nikada nisam ni čula (al' svi će vidjeniji tamo poći!), poslije prve pjesme shvatila da je bolje da sam ostala neobaviještena, zašto zaboravljam da imam sopstvenu volju, auto ili taksi? Zar tako malo cijenim svoj sluh, svoje vrijeme i sebe, pa ću do fajronta stajati kao voštana figura kiseloga izraza lica, tako da svi vide kako ja ustvari pripadam nedje drugo? Daaaa, stara fora! Podizanje sopstvene „cijene“ glumljenjem persone kojoj je doooosadnoooo... Tom Sojer je apsolvirao na tu temu!

Kada otvorite zid Fejsbuka ponekad pomislite da vam je greškom otvorio profil stranicu nekog od „prijatelja“! Face „radilice“ od rane zore ( od ulaska u kancelariju) postavljaju klipove sa muzikom, fotografije djeteta na noši sa napola pojedenim sendvičom od salame i porukom: „Sve svoje sobom nosim“, pozive na igrice, testiranje i ostale sasvim beskorisne gluposti. Status za statusom, kao da su u ozbiljnom pokušaju obaranja rekorda u vremenu provedenom na istom. Tu su svakodnevno kao maleni 24-7 marketi. Zaključiju, osudjuju, komentarišu, kritikuju kao da im je zasluženo dodijeljena licenca sveznajućeg. I taman kada ste se sjetili da ima jedna neispeglana gomilica veša u ormanu, iskoči vam poruka: „ Smorih se kako je dosadno...“ Prvo vam padne na pamet da uzvratite duhovito: „ A dje dosadno, evo moram da oplevim luk!“ ali skontate da će druga strana odmah dobiti asocijaciju virtuelne bašte, pa odustanete. Proćaskate malo iz kurtoazije i na vrijeme se izvučete, kako ne bi ste primili smor virus...

Dosada je neugodna boljka... Pored već pomenutih siptoma i nuspojava postoji još jedna „nezgodacija“... Ako dovoljno dugo sugerišete svom mozgu da je vaša livada dosadna, za razliku od susjednih, više se nećete na svoju ni osvrtati. Sve i da obraste korovom ili najukusnijim travčicama! Kao kad na tanjiru pred sobom imate sufle, savršen i vruć, ali vam je privlačniji obični koh onoga preko puta... Dok ste se vi pitali kakvog li je ukusa, od kakvog je griza napravljen i koliko masnim mlijekom preliven koh, veličanstveni sufle se usukao, ohladio i splasnuo... A kao što znamo sufle nije moguće podgrijati... Kao ni život...