Prije neku godinu mi je preporučeno crno vino kao prirodni lijek za probleme sa srcem i krvnim pritiskom. Čaša dnevno. I dopalo mi se... posebno neka francuska vina... mmmmm. Čak sam i kupila neke zgodne i otmjene čaše i ponekad poput starog boema pijuckam pišući. Meračim... Ali ne pretjerujem.

Smijah se sa prijateljicom prije neki dan, jer sam obišla sve piljare po komšiluku tražeći tonik. Nešto mi bilo došlo da načnem skoro deset godina staru bocu Gin-a i napravim sebi razblaženu varijantu nekada mi omiljenog pića. Znajući da sam ljubitelj crnog vina, zadirkivala me je zamišljajući me teturajuću i „mrtvu majci“ od te silne „terapije“! Naravno, prije ćete me gledati kako u trenerci i patikama osvajam kilometre anderhilskih pločnika, (a i to je ravno naučnoj fantastici, a nemam ni trenerku...) nego pijanu...

A ništa ružnije od pijane žene... I nije mi jasno u čemu je ljepota kad piješ i piješ i piješ i ujutro se budiš sa tri glave od koje dvije i po bole... A ova polovina treće se pita kako si zaboga dospjela tu dje si, i dje si sinoć bila, i što si činjela... a mak' se...

Kada mi se nakupi od obaveza, briga, jurnjava raznih, lijepo, umjesto da samo usisam i obrišem prašinu, pretumbavam raspored namještaja! Prva prednost i najvažnija – ovo je vrhunska vježba! Drugo, sve pomjeram, pa gotovo da nikada nemam prašinu po ćoškovima! I treće, ukućani su zadovoljni, još mi se nisu žalili... ili ne smiju...
Ova navika, terapija ili porok, kako god, datira još iz vremena mog djevojaštva. Sjećam se komšije Kize sa Mirijeva, kako je zatičući mene i brata (vikendom dok su matorci na ranču, a normalna djeca prave žurke) kako čistimo i pomjeramo namještaj, govorio : „Pavlovići, vama nikada nije dosadno!“ Naravno, nedjelja popodne je uvijek bila „strašni dan“ jer se činilo da bi naš pokojni otac bio srećniji da smo tulumarili, nego što smo mu omiljenu fotelju premjestili na drugi kraj dnevne sobe! I kao grebemo praket, a on klizaviji od tašmajdanskog klizališta!

Uživam u povremenom „šišnjanju“. Šišnjanje je obilaženje prodavnica (posebno onih koje prodaju svašta koješta) bez neke prijeke potrebe i namjere da se išta zaista kupi. I već me znaju u nekima od njih. Došla da iskuliram, ne smaram prodavačice, ne preturam po rafovima, samo gledam, odmaram mozak i katkad što i kupim. Činije za kuhinju, presvlake za jastučiće, detalje za kuću... Merak, brate! Usput dobijem neke ideje kako da uljepšam naš maleni stan, iako sam to učinila samo prije mjesec dana! Samo neka je veselo! Buket cvijeća kupljen na pijaci učini čudo! Za jedan dan, jer čuda i ne traju duže... Al' svaki dan po jedno...

Sjednem u kamionče, pa laganica do aerodroma i nazad... Volim kada nije gužva, pa se kočoperim u brzoj traci. Čak sam osjetila nešto nalik na sportski duh (kojeg me je Bog biće poštedio... ) kada sam  u „luzerskoj“  traci ostavila jedan od onih skupih automobila... Ako me ikada vidite kako pjevam za volanom, znajte da sam upravo na „veseloj terapiji“! John Mayer, neodoljivo šarmantnog glasa, još umilnije gitare, moje kamionče i ja... Nirvana... Ne bend, nego ono vrhunsko stanje svijesti kada isprazniš glavu, pročistiš se od loših misli i samo plivaš... Isti osjećaj imam kada se povremeno dohvatim sundjera i crijeva za vodu, pa iako momci koji to rade za male pare učine da mi auto blista, ja to ipak radim najbolje... Kada mi dodje... Da sam kojom srećom ranije „provozala“ možda nikada ne bih pošla kod kardiologa...

Svi imamo probleme. Ovakve ili onakve. I svakome je svoj najveći i nerješiv...
Neko do solucija dolazi pričom, neko traži krivce u drugima. Neko se sasvim lijepo osjeća u okrilju lisičije filozofije „sladak limun i kisjelo groždje“ i troši dragocjeno vrijeme ogovarajući i podcjenjujući druge nemilice . Neki utjehu nalaze u „vatrenim vodama“, šarernim pilulama, drogama, neki se „liječe“ iscrpljujući sebe fitnesom, neki neumjereno troše novac, neki neumjereno jedu, a neki se odaju kocki i raznim igrama na sreću...

I sve je to ljudski i ništa to ne rješava...

Svi smo rekla bih „osudjeni“ na pribjegavanje „veselim terapijama“ po mjeri, želji, mogućnostima i ukusu. I sve je dobro dok time ne uznemiravamo druge, pravimo od sebe primjere „a vidji je bez mene!“, dovodimo svoju materijalnu situaciju na granicu nepodnošljivog ili ugrožavamo svoje ili tudje zdravlje ili život.

Odoh sad da se „uveselim“ jednočasovnim ribanjem kupatila. Svaku teglicu, bočicu, pločicu i sve pripadajuće elemete ću s posebnim guštom dovesti do škriputavog sjaja, a onda ću umorna i potpuno ispražnjena da uživam! Iako znam da mi to neće riješiti neke probleme, makar ću bistre glave moći da se suočim sa njima!...
Tako mi danas došlo.. .