Gledala bih ga kako spava. Osluškivala ritam njegovog srca. Imala sam sve. Po prvi put u životu. Taj osjećaj sigurnosti i topline koji je uvijek falio. U glavi sam smišljala scenarija kako ga ujutru probuditi i reći mu da ga volim. Nisam umjela, niti znala naći prave riječi. Mislim, pogledaće me. Vidjeće u očima refleksiju duše. A da se razumijemo, svaka se istina u njima ogleda. Tu nema laži.
On nosi u sebi nešto posebno. Način na koji govori, dodiri od kojih zaboraviš čak i svoje ime, umijeće da bude najpozitivnija osoba koju poznajem. Svaki djelić njega bih upila u jednom dahu, toliko da ga ima uvijek, kao okidač mom miru. I sreći.
Znao je kako da mi nedostaje i prije nego se rastanemo, ali nije znao jedno. Da sam mu svakim korakom kojim sam se na stanici udaljavala od njega, bila bliža. Kako nijedna ranije možda nije.
Tako sam lako stvarala naš Pariz. Od svakog prelaženja ulice kada me uhvati čvrsto za ruku dok mi vjetar mrsi puštenu kosu, od svakog ispijanja kafe na terasi omiljenog lokala koji nije gledao na Ajfelov toranj, ali i da jeste ne bih ga pored njega primijetila, do svakog zalogajčića kojima me iz milošte hranio na ulici - ja sam bila hranjena ljubavlju. Smijala sam se. Onako kako se smiju samo djevojčice. Govorila sam. Onako kako govore zaljubljene žene. Ljubila sam. Onako kako pjesnici ljube svoje pjesme.
On i naša nedjelja.
Sa adresom u njegovom zagrljaju. U jednoj sobi na kraju ulice, ja sam imala svoj grad ljubavi, svoj Pariz. I nekog koga zovem svojom sudbinom.
Posmatrala sam ga još dugo, mislim da nije osjetio da sam poljubila njegovu rupicu na bradi. Uz riječi: "Moje si sve."
I bio je... Znam.