Period ranog djetinjstva (razvojne faze novorođenčeta, odojčeta i perioda razvoja u toku prve tri godine života djeteta) zauzimaju posebno mjesto u razvoju i životu svakog pojedinca. Kako su to prvi stadijumi u razvoju, kako fizičkom tako i psihološkom, u njemu se snažno ispoljava dejstvo svih činilaca koji utiču na proces razvoja: nasljeđa sa jedne strane, a sa druge strane osobenosti koje potiču od istorijskih, društvenih, fizičkih i kulturnih uslova u kojima započinje razvoj jedinke.

Kada se rodimo, sami sebi smo centar svijeta. Sve se vrti oko nas, ne vidimo granicu između mog i maminog nosa, ne znamo gdje se završavamo Mi, a gdje počinju Oni, spoljašnji svijet. Kada smo gladni, kada se „upiškimo“, kada nas boli stomak, kada nam rastu zubići, dovoljno je samo da zaplačemo i sve naše potrebe vrlo brzo bivaju zadovoljene. Od vještine zadovoljenja naših potreba od strane naše porodice, prvenstveno roditelja, zavisi i mjerilo kojim ocjenjujemo koliko smo voljeni i „vrijedni“. Otuda je prva faza razvoja najburnija u biološkom smislu u kome se, u uzajamnom dejstvu sa sredinom, stvaraju preduslovi za psihološki razvoj i sticanje novih iskustva svake jedinke, koja ostavljaju neizbrisiv trag na induvidualnost i dovodi do osnovnih razvojnih postignuća specifičnih za ljudsku vrstu.

Pored uspravnog hoda i specifičnih ljudskih perceptivnih sposobnosti, usvajanje govora, osobene ljudske inteligencije, ovdje mislim i na osnovna ljudska osjećanja, prije svega sposobnost osjećajnog vezivanja za druge osobe, sposobnost za interakciju sa drugim ljudima. Zbog ovog se u navedenom periodu ispoljavaju i svi rizici zbog biološke opredjeljenosti i sklopa okolnosti u kojima se odvija razvoj. Kako će se oblikovati i induvidualne osobine i univerzalna obilježja čovjeka zavisi od uslova podizanja i vaspitavanja djece na najranijem uzrastu.

Kako vrijeme prolazi, rastemo i sazrijevamo. Na putu odrastanja shvatamo da nismo više centar univerzuma, da postoje i drugi ljudi sa njihovim potrebama, a i to da su možda nekada njihove potrebe važnije od naših. Počinjemo da saznajemo da mama nije samo „moja“ već i tatina, batina, sekina. Sve su nam jasnije granice između „mog“ i „maminog“ nosa, jasnije su granice između nas i drugih i to nas plaši, što dodatno pospješuje bojazan da nismo voljeni.

Pitanja  za razmišljanje...Da li ste odrastajući uspjeli da postavite zdrave granice između sebe i drugog? Da li su, pak, te granice propustljive i drugi se stalno miješaju i posrću u vaša prava? Da li ste odrasli uz zahtjevne roditelje koji bi vas zbog  svake „greške“ slali u ćošak? Da li ste bili zahtjevno dijete i odrastali pored majke koja je ispunjavala svaku vašu želju i postavila vam model za identifikaciju u zrelom dobu?

Poznajem ljude koji zahtjeve drugih ljudi ispunjavaju bez pogovora, a kada osjete iscrpljenost zbog stalnog ispunjavanja tuđih prohtjeva ili nezadovoljstvo zbog načina kako drugi postupaju prema njima, ne znaju tome da stanu na put. Takve osobe opisuju da žele ljubav do te mjere da ih je strah da odbiju zahtjeve drugih, plaše se odbacivanja zbog slabe procjene, imaju strah da će ih drugi smatrati sebičnim. Nerijetko ovakve osobe imaju strah da će jednim „Ne“ povrijediti drugu osobu ili pak sebe.

U strahu da ne dobijemo pažnju, ljubav i prihvatanje, plašeći se odbacivanja, često pristajemo i na ono što nam ne odgovara rizikujući da kasnije osjećamo bijes na sebe, osjećanje krivice, bespomoćnost, bezvoljnost i druge disfunkcionalne emocije. Reći „Ne“ u situaciji kada tako osjećamo, put je do samopouzdanja i dobrih socijalnih odnosa.

Vaše pravo je da kažete „Ne“ kada tako i osjećate. Reći „Ne“ se može naučiti, ako vam do sada nije postao uobičajeni obrazac ponašanja.

Predlažem da promjene počnete već od danas, učeći korake koji će vam pomoći da stazama života hodate pozivajući se na svoja prava, što će posljedično uticati da se osjećate samozadovoljno u sopstvenoj koži.

Zamislite situaciju da ste nakon deset sati neprekidnog rada jako umorni došli kući i taman kada ste ušli u kuću zazvonio je telefon, gdje se sa druge strane začuo glas vaše prijateljice koja vas izvještava o namjeri da je krenula kod vas u posjetu, jer se trenutno dosađuje kod kuće. Umjesto vašeg dosadašnjeg obrasca gdje je primate u posjetu proklinjući čas kada ste se javili na telefon, nazivajući sebe pogrdnim imenima, dovoljno je istupiti iz pozicije zaštitnika svojih prava po tipu: „Žao mi je, ali danas sam prilično umorna i neću ti biti dobar sagovornik. Molila bih te da viđenje pomjerimo za neki prikladniji dan.“ Vaša prijateljica se možda naljuti, što je svakako njen problem, a možda ubuduće shvati da je pametnije da se prije posjete prvo najavi.

Svakako nije adekvatno nečiji nedostatak uzbudljivosti nadoknaditi vašim društvom, a sa druge strane žrtvovati vaše vrijeme za odmaranje i pri tome se neprijatno osjećati.

Da bi poboljšali kvalitet života neophodno je da svako od nas razmišlja, trudeći se da bude iskren prema sebi i svijetu.