Tokom rada sa osobama koje pate od problema iz spektra mentalnog zdravlja, stručnjaci se suočavaju i rade sa raznim smetnjama. Kroz vrijeme načini pružanja pomoći i podrške su se mijenjali, te od stanovišta da je psihoza isključivo smatrana biološkim stanjem koje je neosjetljivo na psihološke intervencije, do savremenih teorijskih i praktičnih saznanja, gdje imamo perspektivu tretiranja osoba koje pate od psihotičnih simptoma, gotovo identičnim psihoterapijskim tehnikama kao što se pruža pomoć osobama koje pate od anksioznosti i depresije.

Ivo, star 24.godine, dijagnostikovan je pod dijagnozom paranoidne shizofrenije. Odrastao je u domu, dok je biološke roditelje upoznao nakon svog punoljetstva. Na uzrastu od 20.godina počeo je koristiti droge (kanabis, amfetamin i ekstazi), objašnjavajući da su mu one pomogle da održi koncentraciju i završi fakultet. Nakon završetka fakulteta počele su da se pojavljuju smetnje u vidu slušnih halucinacija. Glasovi su mu govorili da treba da skoči sa mosta ili da bude pod stalnim nadzorom policije. Takođe su mu glasovi govorili da je proklet i da policija treba da ga uhapsi zbog njegovog lošeg ponašanja. Imao je uvjerenja da su određene osobe zadužene da ga prate i ubiju. Vjerovao je da su mu čipovi ugrađeni u ruku i da se na taj način on prati i da radio signalima stimulišu njegov mozak, izazivajući mu strašan bol. Vjerovao je da se porijeklo glasova koje čuje nalazi u stimulaciji koju nad njim sprovode neke tajne službe. (Podaci koji se navode su izmjenjeni, te je svaka moguća sličnost sa osobom slučajna)

Neke osobe imaju problem sa nametanjem neprijatnih slika, dok neke druge imaju doživljaj tjelesnih senzacija, da im šetaju bube po tijelu, da im je unutrašnjost organa izmijenjena, da nedostaje neki dio...itd.

Dosadašnje liječenje osoba sa ovakvim simptomima uglavnom je u fokusu stavljalo medikamentoznu terapiju. Aktuelno, praksa nas ohrabruje da koristimo i suptilnije psihoterapijske tehnike. Prvobitno je potrebno naučiti osobu koja ima problem sa halucijanicama, deluzijama ili drugim umišljanjima, da identifikuje i posmatra vlastite misli u specifičnim situacijama, kao i da ih provjerava u realnosti. Deluziona uvjerenja i halucinacije su zasnovane na mislima za koje osoba vjeruje da su istinite i realne, pri čemu ih se pridžava kao potpune istine. U radu sa Ivom smo testirali realnost postavljajući situaciju sa svrhom da se proizvedu dokazi povezani za deluzionim vjerovanjima osobe.

Testiranje realnosti uključuje takvo postavljanje situacije, sa svrhom da se proizvedu dokazi povezani sa deluzionalnim vjerovanjima pacijenta, ili da se pronađu alternativna ubjeđenja pacijenta. Upotrebljavajući test realnosti, važno je oformiti alternativna objašnjenja, I u skladu sa njima dokaze koji bi te alternative podržali. U terapijskom radu uključujemo niz pitanja poput onih tipa: “Šta će se dogoditi ako…? Ako se testovi realnosti sprovede ispravno, dokazi protiv deluzija ili halucinacija mogu biti veoma ubjedljivi.

Istinitost glasova se provjerava preko bihejvioralnog eksperimenta, tako što se kod osobe koja strahuje da će ga neko ubiti, jer mu to glasovi govore, postavljaju pitanja poput: “Koliko puta do sada su glasovi bili u pravu da će ga neko ubiti, imajući na umu da je on još uvijek živ?” Neka od daljih pitanja su: “Da li glasovi možda govore neistinu? Koliko često su do sada glasovi govorili istinu o prijetnji koja slijedi? Nisu li oni kao ćorava koka, jedno zrno pogodi, a više omaši? Na osnovu ovih pitanja klijenti često počinju da dovode u sumnju preciznost glasova.

Mozak svakodnevno proizvodi misli različitog sadržaja. Nekada je on u stanju da napravi pravu karikaturu misli koja nas uplaši, ako joj povjerujemo. Nemojte da vjerujete u sve što mozak smisli jer on svašta misli!!