Duševni razvoj djece sa smetnjama u razvoju

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Još odavno se u nauci može pratiti umreženo zapažanje da su razlike među jedinkama iste vrste zakon biologije na koji nije ostala imuna ni ljudska vrsta i da sem razlika u fizičkim karakteristikama postoje razlike i u ispoljavanju inteligencije i njenih manifestacija.

Duševni razvoj djece sa smetnjama u razvoju

Rane ometenosti jednog ili više čula ili tjelesnih organa djelimično ili potpuno isključuju to čulo iz funkcija organizma, doprinoseći razvoju većih ili manjih osujećenja u biološkoj ravni jedinke.

U svijetu koji je uglavnom udešen prema mjeri djece čiji razvoj nije osujećen nekom smetnjom, dijete sa tjelesnim nedostacima biva izloženo sve većem broju osujećenja koji mogu uticati na ostvarenje njegovih već primarno smanjenih sposobnosti.

Stavovi jedinke prema svom nedostatku zavise od stavova roditelja i drugih članova porodice i društvene zajednice u odnosu na njegov nedostatak. Prije nego što postane svjesno svog problema i razlike između sebe i drugog djeteta sa problemom u razvoju osjetiće napetost i strijepnju zbog povišene brige roditelja i braće i sestara, zbog depresivnosti, neprijateljstva, stahovanja, i drugih bolnih osjećanja roditelja. Između osme i devete godine života dijete, uporedo sa razvojem svog psihološkog aparata, postaje svjesno i svog nedostatka što ga suočava sa novom životnom krizom. Postaje svjesno činjenice da ne može ravnopravno da učestvuje u svim djelatnostima članova porodice i vršnjaka, suočavajući se sa osujećenjima koja dolaze zbog samog nedostatka i stavova porodične i društvene sredine. To su razlozi zbog kojih djeca sa smetnjama u razvoju postaju povredljivija i osjetljivija.

U ovakvim složenim uslovima ponašanje i odbrane djeteta sa teškoćom bivaju raznorodne. U najboljem mogućem slučaju dijete uvećava investiciju napora da bi postepeno rješavalo i zadovoljavalo svoje potrebe, ujedno zamjenjujući svoje ciljeve novim i za njega dostupnim. Za razliku od ovih ponašanja stvaralački prilgođenih njegovim stvarnim kapcitetima, dijete može pribjeći neprilgođenim oblicima ponašanja kao što su izbjegavanje, povlačenje, fantaziranje, ograničavanje izbora socijalnih aktivnosti, traženje zaštite, poricanje svojih problema, ili će se braniti bježanjem u bolest, ispoljavanjem agresije, neprijateljstva, laganjem, pretjeranom veselošću, maničnim odbranama, tj.stvranjem simptoma i sindroma bolesti.

U tom slučaju upućenosti na rješavanje svojih osjećajnih problema može se razviti rizik za stvaranje nekog od duševnih poremećaja koje prepoznjemo u vidu ispoljavanja psihotičnih ili neurotičnih oboljenja.

Roditelji na prvo suočavanje sa razvojnom smetnjom svog djeteta reaguju različito. Najčešće bivaju iznenađeni, nakon čega se otvaraju prostori kojima dominira preplavljenost strahom, tugom, razvijajući otpor da prihvate realnost, dok na sekundarnom nivou prepoznaju osjećanja stida, sramote, krivice, a nerijetko i gađenja i odbojnosti.

Nakon ovog prvog alarmantnog odgovora na stres, porodica zuzima stav borbe za svoje djete i borbe protiv smetnje, no nije rijetkost da neke porodice zauzmu stav otvorenog ili prikrivenog odbacivanja.

Rijetko, ali se u praksi evidentira da neki roditelji ostaju trajno u stanju skamenjenosti, nemajući kapacitet da se bore sa bolnim i preplavljujućim iskustvima. Kod takvih roditelja se ubrzo razvije neko psihičko oboljenje. Ukoliko je nesklad između zamišljenog i stvarnog djeteta, u ovom slučjau govorimo o djetetu sa smetnjom u razvoju, veći, utoliko je roditeljska povreda veća, a prihvaćenost da dijete bude prihvaćeno tako kakvo je, sve manji.

Kako vrijeme odmiče porodica polako uspijeva da generiše svoje snage i ulazi u mirno razdoblje, postepeno se prilgođavajući djetetu sa smetnjom, uspostavljajući tada porodičnu ravnotežu. Porodični sistem, u zavisnosti od osjećajnih, bračnih, roditeljskih kapaciteta, postaje ili kohezivniji, zbijeniji i čvršći ili pokazuje težnju da se razgrađuje. Sudbina porodičnog sistema sa članom koji ima smetnju u razvoju bitno zavisi od kapaciteta koje su posjedovali prije rođenja djeteta. U okolnosti saznanja da njihovo djete ima problem, članovi porodice mogu postati preplavljeni uzajamnim optuživnjem i neprijateljskim osjećanjima koj mogu biti intezivna i razarajuća, sa težnjom da razgrade prethodno postojanje porodice.

Ukoliko roditelji uspiju  da odgovore na povećane potrebe djeteta, da se poistovjete sa njim, i odupru se disfunkcionalnim osjećanjima, opasnost za dalji razvoj djeteta biće umanjena ili izbjegnuta.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Slični članci

IZDVAJAMO IZ GALERIJA

SAVJET
DANA

Limun...

RECEPT
DANA

Šakavci

  • Najčitanije

  • Zanimljivo

  • Najviše lajkova

PRATITE NAS NA

KALKULATORI

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.