Djeca suočena sa razvodom roditelja

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije
Djeca suočena sa razvodom roditelja

Odgajanje djece je vrlo odgovoran, složen i težak zadatak svakog roditelja. Neophodno je da se djeca osjećaju bezbjedno dok odrastaju. U idealnim uslovima, tu bezbjednost bi im pružila potpuna, složna porodica u kojoj bi od roditelja dobijali ljubav, pažnju, brigu, osjećanje sigurnosti, disciplinu i podsticaje.

Kada se “raspadne” porodica destabilizuju se i okviri životne bezbjednosti. U takvim životnim okolnostima, umjesto da dobijaju bezuslovnu ljubav, djeca se mogu osjećati napušteno; umjesto povjerenja, djeca će najčešće doživjeti sumnju; umjesto sigurnosti, odrastaće uz neizvjesnost; umjesto da žive u jedinstvenoj zajednici koja im je naklonjena, djeca će možda odrastati u dilemi kome da pruže svoju naklonost.

Kada se brak prekine i jedan roditelj ode iz kuće negativne emocije će ispuniti dom i djetinji život. Umjesto utjehe dobiće tenziju, umjesto radosti tugu. Kod djece u fazi roditeljskog razvoda i nakon toga treba očekivati preplavljenost ljutnjom. Često su prisutna osjećanja: tuga, zabrinutost, strah, krivica, zbunjenost, osjećaj napuštenosti.

Dok su zastrašujuća negativna osjećanja univerzalna i svi ih teško podnose, različite uzrasne grupe koriste druge mehanizme kako bi ih prebrodili. Pred intezivnom tugom petogodišnjak se  neće ponašati na isti način kao i trinaestogodišnjak, iako je i jednom i drugom djetetu potrebno da znaju da su bezbjedni i da su roditelji odgovorni za njihov život. Ono što mi šestogodišnje djete kaže crtežom je, vjerujte, podjednako važno kao i ono što mi četrnaestogodišnjak kaže riječima, trudeći se da to bude zrelo i mudro kao što bi rekao odrastao čovjek.

Glavobolje, bolovi u stomaku, mučnina, tikovi, nesanica, noćni strahovi mogu biti dio emocionalnog paketa koji razvod sa sobom djeci nosi. Ako vjerujemo da mi kao odrasli potiskujemo svoje emotivne probleme koji se često pojavljuju kroz fizičke simptome, treba da shvatimo da djeca rade isto to.  Djeca često ne umiju riječima da kažu šta nije u redu, ne razumiju koliko su zbunjena, tužna, ljuta, ne umiju da shvate smisao onog što im djeluje kao neshvatljiv svijet, te kroz somatizaciju pokušavaju da upute apel za pomoć. Ukoliko ignorišemo bolove za koji ne postoje medicinski nalazi ili u svojoj opterećenosti okrenemo leđa djetetu koje ima loš apetit, ne može da spava, mi ne čujemo ono bitno što ono želi da nam saopšti. Simptom koji dijete ima najčešće predstavlja način da započne važan razgovor sa roditeljem.  Ukoliko roditelji ne čuju, djeca će biti sve glasnija, njihovi simptomi će praviti sve veću galamu.

Pored tjelesnih simptoma kod djece se kao posledica razvoda pojavljuju i bihejvioralni simptomi. Nije rijetko da dijete u razvodnoj ili postrazvodnoj fazi roditelja odbija da ide u školu, sklono je samopovređivanju, nasilno je prema vršnjacima, otuđuje stvari, bježi od kuće. Često su teške posledice razvoja koje uključuju i druge instance: nastavnike, socijalne i zdravstvene radnike, nerijetko policiju i sud.

Preduslovi da dijete razvije i održi dovoljno dobro afektivno vezivanje i nakon razvoda braka roditelja, mogu biti onemogućeni zbog neupućenosti u razloge roditeljskog razvoda; odnosi roditelja su nakon razvoda često neprijateljski sa konstantnim svađama. Kada se razgovara o odsutnom roditelju to često bude sa negativnom konotacijom, djeci se poriče pravo na priču, dobar odnos koji dijete održava sa odsutnim roditeljem može biti tabu tema u djetetovom primarnom domaćinstvu što kod djeteta izaziva javljanje dileme lojalnosti kome da vjeruju i kome da udovolji. Da bi udovoljili svakom od roditelja djeca razvijaju paralelne price, “priču za mamu I priču za tatu”.

Razvod i razlaz ne doprinose stabilnom djetinjstvu i roditelji i porodica moraju što prije zamjeniti nestabilni porodični sistem pouzdanom i novom strukturom koja će u odgajanje djece uključiti oba roditelja koja žive u dva odvojena doma  i koji sarađuju u podizanju djece.

Djeci je potrebno objašnjenje onog što se dešava, iskreno I prilagođeno njihovom uzrastu.  Iako je potrebno uvažiti djetinje emocije, neophodno je postarati se da djeca znaju da će biti bolje. Da bi djeca imala slobodu da budu djeca, osjećaj odgovornosti za bračni status roditelja se mora skinuti sa njihovih nejakih leđa. Djecu je neohodno uvjeriti da ne postoji ništa što mogu učiniti da bi njihovi roditelji bili zajedno. Potrebno je razgovarati sa djecom jer ukoliko ih shvatimo nećemo biti u opasnosti da izgubimo vezu sa njima i ostaćemo bliski u trenutku kada se ona vrlo lako mogu udaljiti od nas.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Tagovi :

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.