Adolescencija uključuje niz važnih razvojnih zadataka: postizanje veće emocionalne nezavisnosti od roditelja i odraslih, razvijanje novih i zrelijih odnosa sa vršnjacima, usvajanje socijalno odgovornog ponašanja, prihvatanje socijalne uloge, priprema za partnerski život i karijeru, usvajanje sistema vrijednosti i ideologije. Promjene koje se u adolescenciji dešavaju su od važnog značaja za dalji razvoj i od načina odgovora na razvojne zadatake u tom periodu u velikoj mjeri zavisi uspješno prilagođavanje i dalji razvoj odrasle osobe.

U periodu adolescencije dolazi do kvalitetnih promjena u domenu inteligencije. Usložnjava se socijalna kognicija koja predstavlja način na koji razmišljamo o drugima i o sebi, tj. način na koji spoznajemo svijet oko sebe. U ovom uzrastu adolescenti stiču sve složenije kognitivne vještine i socijalne strategije, bolje razumijevajući međuljudske odnose i probleme koji se u tim odnosima pojavljuju. Socijalna inteligencija se odnosi i na sposobnost procjene i predviđanja načina na koji će se osoba ponašati u određenoj situaciji i kako će se pri tom osjećati i zahtijeva sposobnost decentracije tj. sagledavanja tačke gledišta druge osobe.

Sposobnost usvajanja i razmatranja mišljenja drugog predstavlja osnovu za razvoj nove vrste egocentrizma karakteristične za taj uzrast.

Adolescenti egocentrizam se ispoljava na dva načina:

- Mladi ljudi u periodu adolescencije podrazumijevaju da se drugi ljudi bave onim čime se oni bave, bivajući ubijeđeni da ono što je za njih važno, podjednako je važno i drugim ljudima. Zauzimajući takvu perspektivu adolescent posjeduje nemogućnost da napravi razliku između onoga što drugi misle i sopstvenih preokupacija. Djelujući iz centralizovane pozicije, u adolescenciji je važan utisak koji će jedinka da ostavi na druge. Kako su adolescenti zbog toga veoma kritični prema sebi, oni onda podrazumijevaju da su i drugi kritični prema njima, da ih procjenjuju i da su preokupirani njima i njihovim cjelokupnim imidžom, što nerijetko doprinosi sukobu sa roditeljima. Mladi ljudi u toj životnoj fazi misle da su svi ostali zaokupljeni njima, da ih posmatraju, razmišljaju o njima, kao što su oni zaokupljeni sobom.

- Polazeći iz perspektive da su oni značajni za većinu ljudi adolescenti počinju da posmatraju sebe, svoja osjećanja i uvjerenja kao na nešto specijalno i jedinstveno. Osoba u fazi adolescencije je uvjerena da niko ne proživljava stvari na način kako se to njoj dešava, misli da je ona jedinstvena i da je to što se njoj dešava neponovljivo.  Adolescenti sebe posmatraju kao da su neuništivi, svemoćni, što je često praćeno riskantnim i životno ugrožavajućim ponašanjem (eksperimentisanje sa drogama, promiskuitetom, samopovređivanjem i sl), vjerujući da njima ne može biti ništa loše.

Odrasli ne tako rijetko upadaju u zamku pokušvajući da adolescentima nametnu svoj ugao posmatranja što problematizuje odnose stvarajući generacijski jaz.

Kako odrasli tako i sami adolescenti zauzimaju centriran pogled na adolescenciju, namećući svoja značenja i osmišljavajući je sa svoje tačke gledišta. 

Savjet za odrasle je da se stave na tačku gledišta adolescenata, tj. da pokušaju da konstruišu njihov način opažanja sebe i svijeta oko sebe, neinsistirajući na ukalupanje adolescenta u unaprijed utvrđene i definisane uloge problematičnih, buntovnih, neopredjeljenih i zbunjenih osoba. Ono što je sa tačke gledišta adolescenata traganje za smislom i novim vrijednostima, eksperimentisanje sa novim ulogama i ciljevima, pokušaj postizanja autonomije, isl. sa tačke gledišta odraslih je bunt, bijes i problematično ponašanje.

Sve više psihoterapeuta i psihologa zbog toga pokušava da problem adolescencije posmatra sa stanovišta samih adolescenata i njihovih napora da osmisle svoje promjene i prilagode im se. U tome pomažu i porodicama koje su zajedno sa svojim djetetom u fazi adolescencije.