Da li je novorođenče "tabula raza"?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Tokom psihološkog ili psihoterapijskog intervjua nezaobilazna pitanja se tiču teme rođenja. Neka od pitanja zvuče ovako: “Da li su Vam roditelji pričali da li je tokom porođaja bilo sve uredu?“, „Kolika je bila Vaša dužina i visina?“,„Da li ste odmah zaplakali?“

Da li je novorođenče "tabula raza"?

Po rođenju niko od nas nije zapjevao, već je u svijet zakoračio sa urlikom. Taj urlik je istovremeno i nov i prastar. Šta on znači?

Da li ste nekada imali potrebu posmatrajući novorođenče da dobijete odgovor na pitanja poput: „Ko si ti?“ i „Odakle dolaziš?“

Samo oni naivni će povjerovati da je novorođenče "tabula raza", elastični materijal koji će roditelji uspjeti da, svojom ljubavlju i dobrotom, pretvore u biće koje će biti baš onakvo kakvo su oduvijek priželjkivali. Treba biti malo više analitičan da se shvati da te majušne ručice u stvari u sebi nose jednu škrinju i da bi i majka i otac, kada bi imali hrabrosti da je otvore, vidjeli da je u njemu već u velikoj mjeri naznačena sudbina bića koje su upravo donijeli na svijet.

Beba prije nego što se rodi provede u stomaku devet mjeseci, ali prije toga u njemu se oslikava priča o njegovim roditeljima, o njegovim precima, dedama i pradedama. Svako dijete nosi u sebi priču o svojim roditeljima, o njihovim izborima, pobjedama i greškama, usponima i padovima, njihovoj podlosti i dobroti. Pitanja: Ko ga rađa?; Gdje ga rađa?; Kada se rađa?, čine jednu od najznačajnijih odrednica ljudskog života.

Na svijet se zaista može doći u vili na Kapriju, ili u baraci na Koniku. Mogu nas roditi roditelji puni ljubavi i pažnje, požrtvovani, ili oni sa problemom zavisnosti od alkohola, droge, oni emotivno distancirani ili jednostavno skloni okrutnosti. Možete biti ostavljeni na pragu doma, ili pak od rođenja možete biti nasljednik ekonomske imperije. Dijete može imati oca i majku, ili samo majku koja je povrijeđena jer je tvoj otac prevario i otišao sa mlađom. Možeš se roditi iz velike ljubavi ili nespretnog koitusa, kao i što se može doći na svijet i poslije silovanja.

Kada se čovjek rađa? Može imati tu nesreću da se rodi uslijed rada. Roditelji nekih od vas su upravo dio toga. Rođeni su za vrijeme Drugog svjetskog rata. Neki od vas su rodili dijete dok je u Bosni buktio rat. Velika je vjerovatnoća da će novorođenčad rođena u kontekstu rata disati sa strahom u životu.

Osoba se može roditi divnog aprilskog jutra, kada se priroda budi i mijenja svoje boje, slaveći život poput himne, ili pak može doći na svijet u olujnoj noći kada vjetar „urla“ i praveći pijavice čupa drveće.

Nedavno me je Ana, klijentkinja koja ima problem sa anksioznošću, pitala: „ Da li sam ja bila depresivna djevojčica?“. Nastavljajući da daje odgovor na postavljeno pitanje rekla je: „Jesam, sigurno. Umjela sam danima da plačem, a moje plakanje nije imalo nikakav očigledan razlog, što je mojoj majci jako smetalo.“ Ana je opisivila svoje probleme sa uspavljivanjem kojih se sjeća da su postojali dok je bila djevojčica. Poljubac koji je svake noći dobijala od svoje majke nije bio dovoljan da je zaštiti od straha od mraka. Jasno je opisivala zvuke noći koji su se kretali od utišavanja kućne dinamike, utišavanje televizijskog prijemnika. Kada bi ti zvuci utihnuli nastupao je period zvukova čiji izvor je bio u slavinama, vodokotliću, poslednje nužde komšija u susjednom stanu, a kada bi se i ti zvuci utišali, za Anu je nastupao užas noći. Vrijeme užasa i klaustrofobije, vrijeme šuštanja glasova i čudovišta, pomjeranja sjenki po zidovima bila je sadržina njenih teških noći.

Posjedujući izvjesnu dozu humora, Ana je umjela da uokviri svoju životnu priču. Vjerovala je da je rođena u XXI vijeku da bi kao djevojčica vjerovatno završila kod psihologa koji bi joj dao lutku, papir i olovku, obratio bi joj se dobronamjernim glasom i posmatrajući njene postupke i ponašanje primijenio bi tehnike rada sa njom, ili bi je poslao kod psihijatra da joj propiše neke tabletice. Kaže Ana „da je bilo tako i ja bih bila djevojčica kakvu su moji roditelji željeli da imaju. Bila bih djevojčica koja spava kada i drugi spavaju, bila bih socijalizovana, pričala bih kada se to od mene očekuje.“

U vrijeme kada je rođena Ana, u porodici gdje je rođena nije bilo uobičajeno da se tolika pažnja poklanja djeci. Ako bi se pojavio problem, čekalo se da se on riješi sam od sebe, da prođe vrijeme. Ako vrijeme ne bi riješilo problem, čekala se prirodna selekcija. Bila kakva slabost ili bol u Aninoj porodici bila bi tumačena kao težnja za zadobijanjem pažnje na neprikladan način.

Dakle, važno je gdje i kada se rodiš, ko te rodi i kako se rodiš.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.