Ona voli noć. I šetnju pod mjesečevom svjetlošću. Naga u jezeru, okupana mirisom slobode, provlačila je prste kroz kosu, kao da zavodi divljinu svojim pokretima, laganim i nečujnim. Za njom se ne ide. Žena je samoće, neukrotiva, brzo izmiče svemu što nema dušu. Vrelu krv poput njene. Staviš je u kavez, uvenuće. Tugovaće. Pogledom moliti za posljednji galop kroz šumu. Ispićeš iz nje život kao lovac iz svog plijena. Nemoj. Nije rođena za svijet čiji si ti stanovnik. Zato je ne mijenjaj, okrznućeš joj dušu.
Tišina joj je muzika, ne stvaraj buku od koje bježi. Jednom je već otišla od sebe same, zašto misliš da neće od tebe. Otkinula je lance svoje nesigurnosti i moranja. Opustošila sve tuge iz njene blizine, poput uragana poslije kojeg ne ostaje ništa. Samo muk. I pustoš gdje niče nova, zelenija trava, na kojoj spava pod vedrim nebom. Zvijezde sestrice će joj na uho šaptati uspavanke, dok vjetar plete mekani prekrivač od opalog lišća, za njeno prozirno, ogoljeno tijelo. Sahtijan je u njenim odajama ostavila prazan. Sa par fotografija na dnu, ako se vrati. A neće. Ne želi. Sa pronađenim spokojima se ne igra, niti rizikuje, nešto ostaviš za sebe, skriveno od sto i jednog nemira. Čuvaš kao malo vode na dlanu, jer šta je tebi preostalo drugo? Da se daješ? Da te daju?
Pobjegni, ako to znači tvoj spas. I zagrmi. Budi grom, pa zablješti. Neka ovoga puta oni skrenu pogled. Ako nisu od stida, zasmetaj im svjetlošću.
Jer znaš da to jesi. Jedna svjetlost. Ljubav. Vila sa oreolom istine.
Izlazi iz jezera, zemlju ne dodiruje...