Odavno svoje snove ne pričam porodici. Nemaju sluha za njih, ili za mene. Suprug mi vraća narodnom „San je laža, a Bog je istina“, sin mi sugeriše da je lijepo i korisno da sanjam, ali nije neophodno da mislim na snove, a od ćerkinog pogleda me je sramota. Uzalud sam  pokušavala da im objasnim da su  snovi  dio mene, mnogo više od haljina koje su mi pružile polusatnu radost. Onoga trena kad odem, odlaze  sa mnom i snovi, haljine ostaju na ofingerima, čekajući nove prilike.

Sinoćni  san me odveo na moje mjesto. Znam da je moje, iako nikad nisam bila tamo. Osjećala sam se divno i sve mi je bilo poznato, kao da sam došla u zavičaj. Osjećaj pripadnosti, a potpune slobode. Osjećaj bezbrižnosti i sreće. Bila sam u prolazu, više kao vodič mojoj kumi. Sve je bilo u žurbi, jer nisam imala mnogo vremena, a htjela sam da joj pokažem što više.

 Prolazili smo kroz portun, pod i zidovi su bili popločani kamenom, ni svijetlim ni tamnim. Iz portuna su na svakih nekoliko metara bili bočni hodnici. U tim hodnicima jedna ili više prodavnica nakita i sitnica, a onda  terasa, sa ogradom od kovanog gvožđa. Sa terase, pogled na more. Na kraju portuna, izlazak na obalu. Sa desne strane,  plaža i more. Parčići plaže, negdje u daljini, potpuno se ljube i stapaju sa površinom mora. Na lijevoj stani, uska ulica sa kućama sa svoje desne strane. Kuće su dvospratne, različitih boja, dominiraju nijanse zelene i narandžaste, svaka ima krov „na jednu vodu“. Iza kuća je more. Ulica je duga, čini se da je život toga mjesta skoncentrisan na toj lijevoj strani ulice, gdje su terase restorana, sa kojih dopire žamor i u vazduhu se spaja sa zvukovima  mora. Nije klasični grad, više neko mjesto koje živi od ribarstva i turizma. Tamo gdje nestaju kuće, vide se usidreni skromni,  drveni  jedrenjaci. Na nekoj od terasa, sa lijeve strane ulice, naspram kuća, igra se predstava, a publika je smještena u kamenom amfitetatru. Ipak, to mjesto liči na sjever Evrope, jer su kuće nalik onima u Danskoj i Holandiji, a mještani su visoki, svijetle puti i kose bundevine kore, slični Norvežanima. Ne znam gdje sam, znam da mi je lijepo... trčim sa Gogicom da joj pokažem gostionicu gdje spremaju ribu , čim je ribari iz mora donesu. Pozdravljam se sa vlasnikom gostione, drugovi smo, znamo se odavno... on razumije i unaprijed već zna što ja naručujem i jedem. Na javi, potpuno nepoznat lik...Odlazim, dok ribu ne zgotove, da pokažem kumici i neki mali dućan, pun zanimljivih sitnica... Žurimo strašno, jer nemamo vremena, Ana treba u školu i zvoni sat...

Ponekad tako, ne znam jesam li buđenjem započela san, u kojem imam ćerku i sina, ulicu pod prozorom, fioku punu starih fotografija, rijeku na trideset i osam koraka, čovjeka koji misli da sam najbolja osoba koju poznaje, migrenu na svaki nenadani oblak...

Znam da danima neću moći da se odvojim od jedne obale, gdje red kuća sa  crvenim crijepom  čuva starinski zamak sa  portunom, iz kojeg se odvajaju rukavci sa terasama... Čeka me spremljeni obrok od svježe ribe, neka lagana muzika koja se miješa da zvukom talasa...Ma, kakvi, nisam luda, znam da postoji. Kad postoji u snu, što ne bi postojao  i na javi? Ako neko, po opisu mjesta, zna gdje je, neka mi javi. Ako ne, nema veze, ionako ću ga  pronaći, kad bude došlo vrijeme za to.