Praštanje: Da li je potrebno oprostiti i zaboraviti?

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

Razmišljam o praštanju kao psihološkom konstruktu. Gdje mu je porijeklo? Kako se ispoljava? Koliko često se susrećemo sa njim? Da li je opraštanje ona situacija kada se odustane od ozlojeđenosti, kada se osoba oslobodi ogorčenosti?

Praštanje: Da li je potrebno oprostiti i zaboraviti?

U konceptu kognitivnih teorija mogli bismo opraštanje posmatrati kroz prizmu dvije mentalne operacije. Prve koja se odnosi na razriješenje i oslobađanje od neprijatnih i nezdravih emocija i druge kada na kognitivnom nivou nezdrave emocije jedinka prevede u zdrave, čineći to tek tada postoji kapacitet ka praštanju. Čini se da je u pozadini bijes, ili manje intezivna emocija ljutnja, sa kojima se može preklapati i osjećanje povrijeđenosti koju jedinka održava unutar sebe. Promjena stava prema počiniocu, sa sobom nosi potencijal oslobađanja počinioca od osude. Kada je opraštaj dat, događaj koji je bio situacioni pokretač osjećanja povrijeđenosti više ne okupira misaone procese.

Umreženo je shvatanje da je potrebno oprostiti i zaboraviti. No, nije to uvijek jednostavno. Naročito je problematično kada smo na nivou traumatskog iskustva, kada je traumatska povreda skorijeg datuma, i kada proces žalovanja još uvijek nije završen.

Konstrukt opraštanja postoji u dva svoja konteksta, koja su različite dinamike. Razlikuje se dinamika davanja opraštaja i dinamika traženja opraštaja. Prva je povezana sa procesom žaljenja, a druga je sa pojavom kajanja, zbog sopstvenog agresivnog ispoljavanja, ili nekog lošeg ponašanja.

Da bismo razumjeli proces praštanja, neophodno je posmatrati „žrtvu“, „počinioca“ i traumu. Kada psihološki posmatramo onog ko traži oprost, tu smo na pozitivnijem terenu, jer imamo na umu da onaj ko traži opraštaj je na psihološkom nivou dosegnuo svjesnost da je prema drugoj osobi učinio nešto što ju je povrijedilo. Traženje oprosta na taj način proizilazi iz postojanja kapaciteta za kajanjem.

U psihološkoj teoriji i praksi nailazimo na raznoliku paletu odnosa prema opraštanju.

Postoje ljudi koji su „dežurni oprostitelji“. Oni izgledaju kao da su uvijek spremni da oproste, zaboravljajući povrede koje su im nanijete. U tu kategoriju spadaju osobe koje imaju opsesivno-kompulzivnu neurotičnu simptomatologiju. Oni brzo preuzimaju akciju opraštanja, jer ako to ne bi uradili suočili bi se sa osjećanjem koje po njih nije prihvatljivo, a to su osjećanja bijesa i povrijeđenosti. Ovakvim osobama nedostaje zdrav potencijal za opravdana negativna osjećanja.

Nasuprot tome, neki od nas uopšte ne posjeduju kapacitet da oproste. One u svojoj interakciji prema osobi koja je učinila prema njima neko loše ponašanje uporno održavaju ozlojeđenost, koja nekada preraste u cjeloživotno negativno osjećanje. Ovakva osobe hronično ispoljavaju mržnju, iako i ne moraju biti otvoreno osvetoljubive. No, kada se prepuste uzvraćanju drugom zbog učinjenog lošeg dijela, tada gube granice u svojim destruktivnim proganjanjima osobe koja se o njih ogriješila. Ovakve osobe se regrutuju iz redova poremećaja ličnosti, naročito sa paranoidnim elementima, kao i antisocijalnim odlikama.

U praksi se još susrijećemo sa ispoljavanjima pretjeranog opraštanja, u čijoj osnovi se nalazi mazohistička dispozicija. Takve jedinke neprestano opraštaju počiniocima koji im nanosi traume, i izgleda da nikada ne nauče iz iskustva. Poznati su vam primjeri žena koje trpe nasilje.

Postoji još jedna psihopatološka grupa. Nju sačinjavaju osobe koje favorizuju „pseudoopraštanje“. One ispoljavaju fragmentiranost, na površinskom nivou su oprostili, ali unutra svog bića nisu, „pocjepani“ su na djelove.

Neke osobe se uporno izvinjavaju zbog malignih učinjenih grešaka, noseći teret nesvjesno pountrene krivice.

Osobe koje imaju nedostatak saosjećanja sa drugim osobama često ne umiju da traže oproštaj, iako su svijesni štete koju su drugom nanijeli. Najčešće te osobe uporno poriču sosptvene nedostatke. Na drugom kraju se nalaze oni nesposobni da prihvate opraštanje. Iako ga dobiju, nemoćni su da ga prime i nastavljaju da pate, posledično ispoljavajući depresivnu simptomatologiju.

Sada, kada sam završila pisanje ovog članka, i sama sam se zapitala, nastavljajući da izlistavam situacije kada sam nudila opraštaj, i prihvatila ga. Pokušajte i vi, doći ćete do značajnih informacija o sebi samima i drugima.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.