Još uvijek neko...

Piše : Dora Nikolić, Dulcinea

Još uvijek sam neko ko se raduje sitnicama, kao dijete odlasku zabavnom parku, doista je tako. Neko ko u ljubav vjeruje i ono slatko držanje za ruke, gdje obrazi porumene od poljupca u javnosti. Smijem se glasno i imam bore smijalice. Puno njih. Vjerujem ljudima, vjerujem da su dobri, iako me mnogo puta u suprotno uvjeriše.

Još uvijek neko...

Još uvijek sam neko ko radije putuje autobusima, negoli vozi. I uvijek biram sjesti kraj prozora koji na ljepšu stranu gleda. I nikada nigdje ne žurim. I ako ne idem srcem, onda ne idem nikamo. Takve mi nisu ceste.
Volim stare ljude. Smatram da u njima ima nečeg djetinjastog, a mudrog. Tako mi je jedno vrijeme jedna bakica, s kraja studentskih dana, bila najbolji prijatelj. Ništa mi milije nije bilo do sa njom popiti čaj i gledati album s fotografijama njenog pokojnog supruga. Kakve su to samo mile riječi o njemu s njenih usta poticale. Kao melem. Kao najljepši zvuci violine. Da, voljelo se drugačije. Želim da volim drugačije. Baš kao ona koja o njemu, sa njenih sedamdeset i tri godine, sve govoraše: "Voljeni moj, jedini moj". Pa joj suze poteknu s lica. Eh...
Još uvijek sam neko ko radije ostaje kući, nego se druži s ljudima koji mu ne prijaju. Ne umijem vam ja odglumiti prijateljstvo, a odglumiste ga mnogi. Niti vas, interesa radi, voljeti. Kako se to uopšte voli? "Naivnosti moja, pa kako ćeš kroz svijet?" Lako, majko, s rukama koje daruju, ljubavlju u očima, riječima koje nikoga ne unižavaju. Valjda se tako može. A i da se ne može, nisi me za drugačije rodila.
I tako, još uvijek sam neko ko će tjerati pravdu, ići kroz zid za sopstvena uvjerenja, neko ko neće kroz život putovati uz kuknjavu i žaljenje. Ako mi se plače, plakaću sa stilom, uz sevdah i vino. Za sve ostalo, i kad mi se najtvrđe kule ruše, neće znati niko. Dobro, možda zidovi sobe. Vani, pitaće se kako mi uspijeva.
Još uvijek sam neko nesklon materijalizmu. Od zlata me zanima samo koliko ti ga duša ima. A vjerujte, u dobi gdje rđa caruje, to vam je najbitnije. Ili sam ja jedan od takvih zaluđenika. Neko ko u svakom momentu na "Ajmo!" uzvraća istom riječju, ne pitavši gdje i kako. Moj idealni hotel nema zvjezdice, on je pod zvijezdama. Na nekoj plaži, kraj njega, uz šum talasa i igru mjesečine.
I znate, tako se ostaje mlad. Tako se ostaje sjedinjen sa prirodom i ljudima. Sve ostalo je životarenje.
Nemojte reći da se ne može, da su to moja glupa sanjarenja. Pa u bolnici nisam dala da padnem i načinim od sebe jadnicu koju svi žale. Ustajala sam, pod bolovima, pod visokom temperaturom, i znate šta? Igrala sam, doslovce sam igrala da se spasim. Pjevala. Čitala. Radila sve ono što su mi zabranjivali. I gdje sam sada? Ko sam sada?
Ponovo neko ko se za život na svoj način bori. Ljubavlju. Osmijehom. Djetetom u sebi. Vjerujte da se može. A ko ne pokuša, neće znati šta gubi.

Dora Nikolić, Dulcinea
Dora Nikolić, Dulcinea

Ostale tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dora-nikolic-dulcinea

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.