Isključivanje iz realnosti je put ka otuđenosti

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Juče sam u razgovoru sa prijateljicom, čije mišljenje i intelekt jako cijenim, čula riječi o kojima još uvijek razmišljam: „Trudim se da se što više isključim iz ove nepijatne stvarnosti oko nas. Družim se malim brojem ljudi, dok sa ostalim ne ulazim u dublje razgovore“. Zapitala sam se da li bjeg od neprijatne stvarnosti sa sobom nosi posljedicu da stvarnost počinje da odbija nas?

Isključivanje iz realnosti je put ka otuđenosti

Na umu mi je sada priča o šnajderu koji je živi u malom selu u dolini rijeke. Opisivali su ga kao vrijednog čovjeka, pažljivog i brižnog prema porodici i supruzi. Međutim, šnajder je imao jednu teškoću, nije mogao da radi u bučnom prostoru. Porodica ga je razumjela i trudili su se da budu što tiši dok je on pravio odjela koja su izgledala kao prava umjetnička dijela. No, problem su predstavljali komšijski psi. Pokušavao je na razne načine da razgovara sa komšijom da umiri pse, ali bezuspješno. Na kraju je šnajder došao na ideju da od voska napravi čepove za uši. Tišina je doprinijela da prvi put nakon mnogo godina radi u miru i osjeća sreću. Dok je šnajder uživao u svom blagostanju, to nije bio slučaj i sa njegovom porodicom i mušterijama. Na bilo koji komentar ili zahtjev on nije reagovao. Tako su prošle godine. Mušterija je bilo sve manje i manje. Supruga se ljutila, postavljala pitanja, sama davala odgovore, ali bez suprugove reakcije. Jednog dana šnajderova supruga je odlučila da joj je dosta svega i da želi da napusti muža. Jasno vam je da su čepovi od voska i dalje bili u njegovim ušima. No, na sreću na dan njenog pakovanja bio je sunčan dan i vosak je počeo da se topi. Kada je primjetio da iz ušiju curi vosak supruga je u radionicu ušla sa riječima: „Zbogom, odlazim, dosta mi je svega“. Šnajder se trgao shvativši da odavno nije čuo ženin glas. Bio je zbunjen i iznenađen. Čuo je još mnoge zvukove, između ostalog i lavež komšijskih pasa. U tom trenutku osjetio je nemoć jer je shvatio kakvu glupost je napravio, učinivši sebe gluvim za lavež, isključio je i sve ostalo.

Isključujući se iz stvarnosti nismo ni svjesni da je to opasnost, iako u prvi mah izgleda da je to olakšanje što ne moramo da se suočavamo sa istinom koja nas užasava. Porodični odnosi nisu tako loši ako se ne bavimo problemima oko nas, neki od vas tako razmišljaju. Otkad ste shvatili da ukoliko nemate preporuku za posao nemate šanse da počnete da radite, prestali ste da vjerujete da će vaš CV neko pročitati. Odlučili ste da rođak sa kojim ste u konfliktu nije vrijedan truda i prestali ste da ga zovete kako ne biste morali da se mučite oko toga šta da mu kažete. Shvatili ste da je honorar koji dobijate jako nizak i prestali ste da se trudite da vaš posao odradite kvalitetnije.

Pitam se kakvo je osjećanje? Da li je moguće selektivno se isljučiti iz stvarnosti?

Lično i praktično iskustvo mi nagovještava da kada čovjek počne selektivno da se isključuje vrlo brzo upadne u zamku potpunog isključivanja, te razvija sposobnost „globalnog off modela“. Isključenost sa sobom povlači doživljaj otuđenosti, anesteziranosti, nepovezanosti, hladnoće.

Tridesetogodišnja lijepa žena svoju isključenost objašnjava tako što govori da nikada nije htjela svjesno da se distancira od porodice i prijatelja: „Poslije izvjesnog vremena postalo mi je lakše da ne bih slušala suprugove kritike i ljubomorne scene da se prosto isključim iz kontakta sa drugim ljudima, kako ne bih slušala njegove drame. To je trajalo jedanaest godina. Sada osjećam da su mi ne samo prijatelji i porodica daleko, već i supruga doživljavam kao potpunog stranca“.

Isključenost iz realnosti je lagan put koji vodi ka tamnici. Utamničeni upadamo u stanje paralize, nepokretnosti i anesteziranosti. Teško je iz tog stanja donositi odluke i pronalaziti motivaciju za promjenom.

Problem ne trpi odsjecanje od njega, on zahtijeva rješenje. Isključivanje vas ne štiti od bola jer sve što se potisne kad tad vrijeba da izađe na površinu. Sve emocije koje ste sklonili i sakrili, sve istine u koje ne želite da vjerujete, svaki san, svaka fantazija čekaju da izađu. Pokušajte da osvijestite visoku cijenu realnosti koju plaćate isključivanjem.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.