Roditelji koji imaju malo dijete svakodnevno svoju usresređuju pažnju na njega sa strepnjom prateći njegov psiho-motorni razvoj, a ujedno pitajući se da li njihova beba uredno prati razvojni tok.

Pokreti novorođenčeta i malog djeteta rasprostiru se po cijelom tijelu, nediferencirani su i ograničenog obima, skučeni su, nedovoljno zreli i lančani, nedovoljno odjeljeni jedan od drugog. Dijete ispoljava spremnost da na spoljašnje i unutrašnje draži reaguje raznovrsnim, a ne posebnim, tom podržaju prilagođenim kretnjama. Tek sa laganim izostavljanjem prvobitnih i usvajanjem i razlikovanjem novih i zrelih oblika, pokreti postaju sve više fokusirani na stvaran svijet, bivajući svojevrsniji. Uskoro pokret tijela postaje način komunikacije sa spoljnim svijetom, način izržavanja želja, misli, fantazija, namjera i htjenja, način ispitivanja, korišćenje prostora i objekata.

Poremećji pokreta u djetinjstvu i mladosti mogu biti raznoliki: preko ranog afektivno-toničnog poremećaja, tikova, hiperkinetičkog poremećaja, dispraksije i apraksije, preko zaostajanja pokreta u razvoju.

U praksi postoje i ostali ili specifični poremećaji pokreta kao što su trljanje nosa, uvrtanje kose ili ušne školjke, klaćenje glavom ili tijelom, pokreti rukama ili karlicom, lupanje rukama o glavu ili glavom o podlogu i drugi primitivni pokreti.

Vjerujem da svako od vas u svom iskustvu poznaje nekoga iz svog okruženja, ako ne i sebe, ko je manifestovao navedene pokrete. Oni se ispoljavaju kod velikog broja djece u prvim mjesecima i godinama života i smatraju se normalnim.

Ova grupa radnji iščezava polagano kako dijete otkriva zrelije i više načine rasterećenja, iako se neki od njih viđaju i na višem uzrastu kao obredi uspavljivanja, čija uloga je prvenstveno oslobađanje napetosti i straha od odvajanja.

Među mnogobrojnim i nedovoljno razvrstanim pokretima izdvajaju se kao zasebna grupa ritmičke radnje, lupanje glavom i čupanje dlaka (trichotilomania) kojoj ćemo posvetiti više prostora u ovom članku.

Trihotilomanija se ispoljva kao čupanje kose, obrva, pazušnih i dlaka polnih organa kod starije djece i u mladosti i traje različito dugo. Tragovi čupnja su vidljivi, a dijete čupa pojedinačne dlake ili manje pramenove sa jednog mjesta. Nakon čupanja neke induvidue počupane dlake gnječe prstima, osluškuju pucketnje, stavaljaju u usta, žvaću ili gutaju.

Najčešće roditelji ovu radnju primjete, ali joj u početnim fazama ne pridaju značaj do nivoa kada nedostatak dlaka postane vidljiv.

Radnje koje za objekat uključuju vlastitu kosu ili kosu majke i drugih osoba, a  pojava je česta kod djece, u praksi i teoriji dobijaju različita objašnjenja. Nekada one djetetu obezbjeđuju prijatnost koja poizilazi iz same radnje i angažovanja čula kože. Izbor mjesta može biti slučajan ili predstavljati regresiju na raniji stimulus čulnog zadovoljstva. Nerijetko kod djece i nekih mladih trihotilomnia je u funkciji rješavanja sukoba sa okolinom, prvenstveno vezanog za roditelje. Čupanje dlaka može predstavljati i autoerotičnu radnju, mazohističke vrste, praćenu fantazmatskim ispoljavnjem induvidue. Često se javlja kod usamljene i povučene djece i odraz je njihovih agresivnih pulzija. Majke ove djece često su emotivno distancirane, hladne ili agresivne, takmičarski raspoložene i nadmoćne.

Trihotilomnija je zastupljenija kod djevojčica nego kod dječaka. Kod nekih induvidua čupanje malja je praćeno olakšanjem, a impuls za čupanjem je doživljen kao da mu se ne može oduprijeti, kao kompulzija, te je često trihotilomanija  opisana kao vrsta opsesivno-kompulsivnogporemećaja. U mnogim slučajevima, trihotilomanija koja se javi u adolescenciji predstavlja ozbiljniji problem od one koja se javlja u ranom djetinjstvu.

U slučaju prolongiranog ispoljavnja potrebno je zatražiti pomoć stručnjaka jer nerijetko depresija i anksioznost prate trihotilomaniju, a često joj i prethode.