Da li je je to čulo i dalje favorizovano za naš život, evolucijski napredak i opstanak?

U terapijskom radu se sve više suočavam sa emocionalnim problemima koji su pokrenuti događajima koji se dešavaju u “online svijetu”. Postaje uobičajeno da terapijski problem postaje “online raskid”. Dešava se da klijenti dođu i kažu da imaju emotivnog partnera, gdje nakon odmicanja seanse shvatim da pod emotivnim partnerom podrazumjevaju osobu koju su online upoznali i sa kojom komuniciraju satima dnevno, dok se ta osoba nalazi na drugom kraju svijeta. Na isti način se dešava da raskinu sa emotivnim partnerom koga nikada nisu dodirnuli i čiji miris nikada nisu osjetili. Više mi nije neobično da čujem ovakve probleme, bavimo se njima jer oni pokreću čitav spektar zdravih i nezdravih emocija.

Podržavali to ili ne, plašila nas trenutna realnost ili ne, digitalna mašinerija je postala dominantan segment našeg emocionalnog života. Pametni telefoni, aplikacije za upoznavanje i društvene mreže su posrednici u održavanju odnosa, ali i u veoma bolnim raskidima. U informacionom svijetu se razvija svijet u kome je nekom moguće pokazati ljubav ili raskinuti samo jednim klikom.

U istom tom prostoru osobe “izlaze” na sastanke, opisujući takvu komunikaciju kao putu u vezu, ili ostvarivanje veze, nakon čega možemo čuti razmišljanja poput ovih:

-        „Sve je u prvih deset dana izgledalo dobro, redovno smo se dopisivali i razgovarali, javljao mi se i opisivao svoj život. Maštali smo da se na ljeto vidimo, a onda je samo nestao. Ne mogu više da ga kontaktiram, nije više na toj aplikaciji”.

Ovakva situacija kod nekih osoba je proizvela propitivanja u pravcu ličnog doprinosa takvom ishodu, dok su pak neki drugi već odavno uključeni u ostvarivanje veze upoznati sa ovakvim fenomenima i očekuju ga kao jedan od mogućih ishoda. Sve više nam je jasno da digitalna oruđa nisu samo alatke posredovanja u našim odnosima, već smo svjedoci preslikavanja digitalne stvarnosti na realnu, te je očigledno da je veza između virtuelne i stvarne realnosti fluidna i sa lakoćom prenosiva na stvarni život.

Raskid na način da nas je neko isključio se percipira kao teško iskustvo koje smo imali i predstavlja teškoću da se nastavi dalje u sve učestalijim slučajevima. Osoba koja je ostavljena na taj način postavlja sebi niz pitanja koja doprinose njenom samopouzdanju, pitajući se šta sam strašno rekla/rekao, da li je nešto saznao/la o meni, itd. Onaj ko je prekinuo komunikaciju pokazao je svoj emocionalni nivo razvoja, svoju zainteresovanost, kapacitet socijalnih vještina, te primjenio lakši put da izađe iz, za njega, neprijatne situacije. U virtuelnom svijetu, kao i u realnom svijetu, osoba koja samo nestane izbjegava priliku da se suoči sa neprijatnošću raskida, dok osoba koja je ostavljena uskraćena je za šansu da se suoči sa mogućnošću da zaokruži svoje iskustvo.

Dakle, činjenica je da odnos u online svijetu između dvije osobe posmatramo relacijiski i kao realan odnos, jer on posjeduje sve te važne karakteristike.

Izostaje mogućnost osjeta dodira I mirisa. Tu nam se nameće pitanje za budućnost, da li je uspavljivanje navedenih čula naš evolucijski napredak?