Bila je jedna od onih žena kakve srijećeš jedanput u životu. I za naredna dva se kaješ ako je pustiš. Često je šetala cestom imajući zamagljen pogled od crnog, neprobojnog stakla i sitnih, umornih koraka, u elegantnim potpeticama. Nju su znali. Trgovci, zlatari, momci u bijelom sa rive. Za njom su mirisali rusu kosu, puštenu niz jedno rame, onako kako je jedino ona znala, zavodljivo i pomalo djetinjasto. Držeći u ruci snop bijelog, livadskog cvijeća, sa kojeg su jos kapale kapi rose. Kao suze. Kao prozirni biseri.
Bijele, meke kože, ostala je želja mnogima. Pisma neotvorena, na stočiću od bagremovog drveta, sa tragom čaše od crvenog vina na papiru za pisanje. I prigušenim zvukovima blues-a iz susjedne, zamračene sobe. U haljini od najfinije svile, koju je dobila na poklon od prijateljice sa putovanja, izgledala je zanosno milijući rubove zavjese na malom prozoru u uglu stana na petom spratu. Čekala je njega. Da ga zagrli poslije dugih noći satkanih od čežnje i nedostajanja. Da mu kaže da je u njemu našla izgubljeni dio sebe. I sada je cjelina potpuna.
Mogla je da provede vječnost u tim rukama. Ni ne okrenuvši se za svijetom koji ju je okruživao. Nije marila. Krala je vremenu minute i sate, za duže gledanje u njegovo lice. Morala je upamtiti svaku boru, osmijeh, treptaj oka. Kada ponovo ode, da i među stotine preda se vidi samo njegovu sliku. I toplo se nasmije. Šetajući čaršijom, sa rusom kosom, puštenom niz rame...