Ovaj članak pišem pokušavajući da iz jedne perspektive sagledam ženu. Pitam se šta ženu osnažuje? Ovaj članak ujedno pišem sa idejom da će ga pročitati i poneki muškarac, želeći da razumije.

Žene su te koje umiju da se predaju. Naš um i tijelo kao da su programirani za to. Predajemo se kada vodimo ljubav i primamo svog voljenog. Običan dan smo sklone da pretvorimo u magiju. Prazan stan, sa odsjajem svijeća, zavjesom, cvijećem i mirisom hrane brzo transformišemo u dom. Istrajan razgovor, i kratkotrajno zadržavanja pogleda umijemo da pretvorimo u prisnu vezu. Nešto tako nevažno kao što je vožnja autom kroz masivne crnogorske planine umijemo da preobrazimo u posvećen trenutak ispunjen osjećanjima. Onda kada onog s kim smo djelili poglede nema više pored nas, umijemo da se zahvalimo na darivanju tog trenutka, iako je on odavno prošlost.

Kako smo postale takve kakve jesmo?

Od malih nogu smo učene da voljeti znači voditi računa o drugome. Učene smo da se dajemo, da praštamo, da volimo. Uvještene smo da se uskladimo sa potrebama druge osobe, lakše i brže nego ona sama. Radimo sve što umijemo da ljude oko nas učinimo srećnim. Od najstarijih vremena pa do danas ženama su društvene uloge bile redukovane, pa su se one okretale više ka unutra. Živjele su u samoći, sa više mira i više sopstvene analize i povezanosti. Ta težnja ka udovoljavanju drugima, težnja da volimo da volimo, je još uvijek u nama.

U jednom dijelu tu leži istina da je to naša snaga. Ujedno to je i naša salbost. Slabost na više frontova. Onda kada bi bilo potrebno da tražimo da dobijemo, mi dajemo. Opraštamo kada postoji potreba da postavimo granicu i povučemo se. Izvinjavamo se onda kada mi zaslužujemo izvinjenje.

Slabost ovakog našeg polariteta pronalazimo i u novopridošlim promjenama. U prošlosti smo se izborile za ravnopravnost s muškarcima, ali sve više gubimo našu bit, naše duhovno uporište. Preuzeli smo one muške težnje, fizičku i emotivnu iscrpljenost, bolesti uzrokovane stresom, a očajnički težimo da one naše stvarne trenutke vratimo. Žene su zapale u ambivalenciju sopstvenih stremljenja, težimo da nešto činimo samo za sebe, a ujedno osjećamo krivicu procjenjujući da je to sebično.

Juče mi je jedna mlada žena rekla da se osjeća prazno. Njen život je funkcionalan, ima posao, krug prijatelja, stabilne troškove, ali nema onog kome će se prepustiti i brinuti.

Muškarci nasuprot ženama stvari posmatraju drugačije. Oni nemaju problem sa sebičnošću, spremni su da vas postave u drugi plan ako je potrebno da projekat na poslu završe u narednih dva mjeseca, da prihvate posao u inostranstvu bez griže savjesti i patnje jer vas ostavljaju.

Zašto onda mi žene težimo da se dajemo?

Spremne smo da radimo, a onda kao naknadu što nas nije bilo, moramo uzvratiti višestruko kada se vratimo onom do koga nam je stalo.

Još je jedno zapažanje upadljivo. Spremne smo da maštamo o muškarcu iz bajke, a kada se on pojavi sa riječima da je spreman da za vas stvara magiju, jer smatra da ste vrijedni da čini i naizgled nemoguće poduhvate, uplašite se pripisujući mu epitete sanjivca, onog ko nije spreman da svijet posmatra realno.

Posmatrajući kroz jezik psihologije, možemo reći da žene nemaju čvrste granice. Granice između onog gdje se ona završava i gdje počinje svijet su propustljive. Nalazimo se u stalnom procesu davanja, i kroz periferne dijelove našeg bića curi taj duh. Za razliku od nas žena, muškarci znaju gdje su im granice.