Šta je istina?  Po nekim definicijama znanja istina bi bila nešto što smo odredili da ona jeste, a da pritom za nju ne moramo imati opravdanje, niti moramo u nju vjerovati. Nešto kao da mi ispred sebe ugledamo baš Mjesec i zvijezde, izreknemo sud da je to Mjesec, ali nemamo opravdanje i nemamo vjerovanje da on to jeste zaista? No, da vas ne zbunjujem, već da vas pitam kakve veze istina ima sa psihičkim zdravljem? Da li ona doprinosi da se došavši do nje počnemo osjećati bolje ili lošije? Zašto je istina ono što tražimo, a ujedno i nesvjesni toga, je i izbjegavamo? Zašto uopšte imamo problem sa istinom?

Čovjek sam kreira laž, zaobilazeći oko istine. Na pitanje kako su roditelji slagali tokom djetinjstva neki odgovaraju: “Živjeli smo u blagostanju”. Na pitanje supruge da li je zadovoljna brakom, odgovara da joj ništa ne fali. Obje osobe koje sam navela pate od depresije i u nastavku rada sa njima saznajemo da je istina o njihovom zadovoljstvu neka sasvim druga.

Problematične istine se u psihoterapijskoj praksi često pojavljuju u partnerskim odnosima. Klijenti dolaze sa problemom manifestacije nezdrave ljubomore. U takvom kontekstu se često pokreću pitanja inteziteta ljubavi, ko je kome dao više, ko manje, ko se osjeća prevareno i misli da je potrošio svoje vrijeme.

U partnerskim odnosima neistine su raznovrsne. Neke od njih su centrirane oko uvjerenja da je moguća bezuslovna ljubav. Takvo nešto je potpuno nemoguće. Sledeća zabluda je da je naša misao istina. Misliti nešto o nečemu ili nekom, samo po sebi nije istina, to je ono što mislimo da ona jeste.

Ako jedan partner kaže da voli drugog, to nije istina, ukoliko drugi član dijade to ne potvrdi. U realnosti se partneri u dijadi često mimoilaze oko slaganja u procjeni ljubavi, gdje se dešava da jedan vjeruje da voli, a da je onaj drugi bezobrazan. Ovakav stav je idealna podloga za kreiranje pseudoznanja o onom drugom i razvoj uvjerenja da ga druga strana ne voli. U ovakvim okolnostima nastaju sukobi, gdje “potištena” strana čvrsto vjeruje da je drugi morao da ga prihvati i da dokazuje svoju ljubav. Ovakve partnerske relacije funkcionišu na nivou klackalice koja nikada ne doseže svoj balans.

Na kraju ova dinamika između partnera koji su u takvom problemu obično nije pošteđena ni negiranja dostupnih istina. Partneri imaju zamagljene oči za vidljivu istinu i njihovo ponašanje obiluje mnoštvom zamjerki upućenih drugom za nedostatak ljubavi, a pri tom ni sami je nemaju.

Ako se neko od vas prepozna, neka sebi odmah postavi pitanje šta bi se moglo pretpostaviti  da će se dogoditi kada bi oba člana partnerske relacije došla do istine?

Šta bi ta istina donijela sa sobom? Saznanje da je i drugom teško, da i on pati; saznanje da se prigorava drugom, ono što ni sam nemaš; shvatanje da bezuslovna ljubav predstavlja utopiju; istinu da u ljubavi nema ravnopravnosti; itd.

Iako vam se čini da dolazak do ovakve istine ne bi ništa promjenio, mislim da se varate.

Istina u psihoterapiji liječi. Iako u prvi mah izgleda da smo laži skovali kako bi nam u životu bilo lakše, prava istina je da od laži oboljevamo. Prava istina može biti gruba za nas, čineći se da je nećemo izdržati, ali prava istina je jedina koja liječi jezgro problema.

Nije lako biti oči, u oči sa istinom, no istina nije isto što i bol, istina je bolni put koji je potrebno proći dosegnuvši cilj, a to je mentalno zdravlje.