Kako rukama reći raširite se, ali ne grlite baš svakog? Kako usnama reći osmjehujte se, ali ne uvijek od srca, mora tako, da bi opstao čovjek. Na kašičicu, dušu, srce, emocije, istinu, sebe. 
A onda razmislim pa kažem: Ma, neću, ja ću srcem, pa do kad izdržimo, ne može loše pobijediti! Možda može samo na tren i samo ovdje na zemljinoj kori, drugo nigdje.
I neka sto puta neko sruši mi vjeru u ljude, ja opet moram negdje na dnu srca mjesta naći da je opet nakalemim. Neka sto puta izda me čovjek, ja ću opet dušu svoju sastrugati, ne bih li skupila još koje zrno vjere... Sizifov posao? A možda i jeste. Ali moraš. Ako zatvoriš srce, šta će se desiti? Zlo više neće ući, ali ja mislim da neće ni dobro, pa kako će kroz zatvorena vrata? U stisnutu šaku nikad dukata, u zatvoreno srce nikad ljubavi.
Sizifov posao... Sve dok jednom to prestane biti i dok trenutno nevidljiva pobjeda ne postane vidljiva. I shvatiš nije bilo uzalud...
Na jednom predavanju u manastiru sam čula fenomenalnu priču o upornosti čiste duše koja, ne mogavši da nešto pobijedi pokorila se, a u stvari je pobijedila… Jedan Otac sa Svete Gore, već u poodmakloj starosti, onda kada je mudrost na najvećem stepenu usijanja, bio je pitan zašto svakoga dana s početka te jeseni, u jeku opadanja lišća, čisti manastirsku stazu. “Svakako će napadati ponovo tom brzinom da nećeš stići ni da odlozis metlu”, rekli su mu.
Odhovorio je: “Pa zato i čistim, da ima gdje da pada”. 
Učinilo mi se besmiselno, dok nijesam spoznala dubinu rečenice.
Tako i čovjek treba, da počisti dušu od zla koje je po njoj napadalo, da pomete sve lošim zatrpane staze do svog srca... Da ima gdje da padne nešto novo..I dobro i loše .
I tu je naša pobjeda u sposobnosti da preživimo i prevaziđemo.
Ljubav, dobro i pravda često potonu... Ali uvijek isplivaju. I baš u tome je magija.