Fobija se opisuje kao neopravdani, nestvarni i ponovljeni strah od predmeta, osoba i okolnosti. Osoba prepoznaje nerazumnost fobičnog straha, ali ne uspijeva da ga se voljno oslobodi.
Strah je funkcionalna emocija koja predstavlja normalni odgovor na stvarno opasne okolnosti, objekte ili osobe. On ima funkciju prilagođavanja i zaštite i pokreće organizam na djelovanje pred opasnošću.

Da nemamo strah od automobila na cesti, i da ne procjenjujemo realnu opasnost da nas može povrijediti, prelazili bismo ulicu na slijepo, ne gledajući ima li u blizini automobila.
Fobija, pak, nema funkciju prilagođavanja i pokazuje težnju da parališe organizam. Strah od igle nema funkciju prilagođavanja i preživljavanja, već suprotno, i sada se pitam šta ćemo ako se neko sa pomenutim nerealnim strahom razboli od bolesti koja se liječi samo primanjem injekcija?

Dalje se pitam koliko je strah od buba i raznih insekata realan? Šta nam ta mala stvorenja mogu uraditi?

Školska fobija se izdvaja kao posebna grupa fobija. Češće se javlja kod djevojčica, nego kod dječaka. Dijete ili adolescent sa školskom fobijom ima želju i pokuša da ide u školu, težeći boljem uspjehu, ali je strah, iako nerazuman, tako jak da osoba sa njim ne može da izađe na kraj. Školska fobija se ispoljava kao jak i nestvaran strah od škole koji može poprimiti jačinu panike.

U svom klasičnom obliku obično se javlja sa polaskom djeteta u školu, u prvim danima, praćena je mrzovoljom, bijesom, ljutnjom, razdražljivošću. Česte su fobije od same škole, učenja, drugova i nastavnika, kao i neuspjeha.

Kod djeteta ili omladinca su tada vidljivi i tjelesni simptomi: blijedilo i crvenilo, drhtanje, povraćanje, glavobolja, lupanje srca, bolovi u stomaku ili druge stomačne tegobe, smetnje u govoru. Tjelesni, kao i psihički simptomi se naknadno mogu, bilo svjesno ili nesvjesno, iskoristiti za pružanje dokaza o „bolesti“ i kao opravdanje za izostanak iz škole. U nekim drugim uslovima, kod kuće i van škole većina simptoma iščezava, dijete se igra i ne ispoljava druge promjene u ponašanju.

Školske fobije se pojavljuju i u mladosti, ali znatno rijeđe. U ovom uzrastu fobija nema tako burnu kliničku sliku kao u početku školovanja. U ovom uzrastu fobija počinje postepeno, podmuklo i često predstavlja samo jedan od simptoma mnogo dubljeg poremećaja koji zahvata ličnost adolescenta. Školska fobija u ovom uzrastu često biva udružena sa teškoćom uspostavljanja odnosa i neuspjehom u školi. Strah može biti usmjeren na školu kao ustanovu (najčešće kada dijete prelazi iz osnovnoškolskog na srednješkolski nivo obrazovanja), može biti usmjeren na drugove ili drugarice, na uspjeh ili na nastavnike.

Školska fobija može biti izazvana polaskom u školu, mijenjanjem škole, padom na ispitu, dobijanjem loše ocjene ili drugim oblicima neuspjeha, sukobom sa nastavnikom, ali i drugim događajima koji nisu vezani za školu, porodičnom problematikom, sukobom itd. Ove okolnosti predstavljaju za dijete ili adolescenta gubitak jednog stanja ili odnosa koji je za njega pružao doživljaj sigurnosti.

Društveni i kulturni činioci mogu imati značajnu ulogu u nastajanju školske fobije. Školska fobija se češće javlja među djecom iz porodica sa naglašenim društvenim strahovanjima, visokim društvenim težnjama i očekivanjima, sa takmičarskim stavovima.

Djeca i adolescenti koji imaju problem sa školskom fobijom su kao ličnosti najčešće povišene nesigurnosti, zavisni, plašljivi, skloni depresivnom i anksioznom reagovanju u stresnim situacijama, plaše se nepoznatih osoba, životinja ili smrti...

Školska fobija ima nagli i hronični tok, sa povremenim poboljšanjima i pogoršanjima. Ponovna uznemiravajuća iskustva mogu pogoršati kliničku sliku koja je prije toga pokazivala težnju ka smirivanju.

Najveći broj strahova i fobija iščezava spontano do puberteta i mladosti. Nekada se usljed ponavljanja za dijete nepodnošljivog iskustva školska fobija može ponovo javiti tokom narednih godina, može se razviti u drugi oblik fobičnog reagovanja, ili opsesivnu neurozu u mladosti i odraslom dobu.

Ponekad i neka ozbiljnija stanja iz spektra mentalnog zdravlja mogu početi sa stanjima strepnje i fobije.

Školsku fobiju je potrebno tretirati prije nego neke druge oblike fobija djetinjstva jer njena prognoza zavisi od istorije života djeteta i adolescenta, svojstva ličnosti, odnosa sa roditeljima i školom i primjenjenog liječenja.