Gubitak je tema koja je bliska svima nama. Svi mi jednoga dana bivamo suočeni sa doživljajem nečijeg odsustva.

Kada sam na drugoj godini studija psihologije neko vrijeme provela radeći kao volonter u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici »Dr Laza Lazerević« u Padinskoj Skeli, čula sam i doživjela prvi put gubitke mojih pacijenata. Doživjela sam šta znači smrt i umiranje, ali sam se susrela i sa neizbježnim njihovim pratiocem strahom od smrti i osjećanjem gubitka koji su imali bližnji osobe koja je umrla. Iako je za mene rad u bolnici bio prvorazredan intelektualan i emocionalni doživljaj, ushićenje što tu radim splašnjavalo je nakon razgovora sa osobom koja je doživjela gubitak. Emocionalna investicija u radu sa takvim pacijentima tada je ostavljala u meni osjećanje nemoći.

Godinu dana nakon rada u Padinskoj Skeli susrela sam se sa gubitkom, ali sad na sasvim drugačiji način. Izgubila sam ujaka sa kojim sam bila bliska. Bio je to lični gubitak koji mi je pored tadašnjeg osjećanja tuge donio i iskustvo koje mi pomaže u praksi, u radu sa klijentima koji su doživjeli gubitak.

Gubitak izaziva različite psihološke procese, svjesne i nesvjesne. Procesi izazvani gubotkom nazivaju se »žalost«. Žalost je proces koji se tiče svih nas, bilo da čovjek može sa njom da izađe na kraj, bilo da se zaustavi na pola puta, bilo da ostane blokiran, ili da čak i ne prepozna potrebu za tim.  »Zdrava žalost« je uspjeli pokušaj pojedinca da prihvati promjenu u svom spoljašnjem okruženju tako što mijenja unutrašnju prezentaciju svog svijeta, reorganizuje se i preorjentiše svoje naklonosti i vezanosti.

Veliki broj psiholoških sila je na dijelu za vrijeme procesa žaljenja. U psihološkoj teoriji i praksi navodi se pet faza u procesu žaljenja za umrlim:

Faza I: »Udar žalosti« - Ovu fazu karakteriše ukočenost, šok, nevjerica, konfuzija, nemir, doživljaj nerealnosti, neprihvatanje, regresija i bespomoćnost, »stanje alarma«, može biti prekidana izlivom očajanja ili ekstremnog bijesa.

Faza II: Svjesnost o gubitku - Karakteriše je strah zbog odvajanja, konflikti, impulsivno reagovanje, prolongirani stres, traganje za izgubljenom osobom.

Faza III: »Hibernacija« - Ovu fazu karakteriše osjećanje bespomoćnosti, beznadežnost, smanjena socijalna podrška. Ovo je najteži period cijelog procesa žaljenja, nalik teškoj depresiji. Ovoj fazi mogu slijediti ili ozdravljenje ili psihopatološko reagovanje.

Faza IV: Ozdravljenje i tačka preokreta: Osobe u ovoj fazi preuzimaju kontrolu, restruktuiraju identitet, prihvataju kognitivno i emotivno gubitak, mijenjaju pogled na svijet kako bi se prilagodili realnoj situaciji.

Faza V: Obnova- Ovu fazu odlikuje nova samosvjesnost, prihvatanje odgovornosti, učenje da se živi bez umrlog.

Na gubitak bliskog člana porodice osoba može reagovati različitim odgovarajućim i neodgovarajućim emocijama, u zavisnosti od ličnog sistema uvjerenja. Tuga je adekvatna emocija koja prati gubitak i prethodi joj racionalni (u skladu sa realnošću) sistem uvjerenja. Neodgovarajuće emocije i ponašanja mogu biti: ljutnja, bijes, očajanje, stid, krivica, samooptuživanje, poricanje, socijalno povlačenje, depresija itd.

Koje su to misli koje generišu disfunkcionalne emocije i ponašaja? Najčešća iracionalna uvjerenja i njihovi derivati koje sam u radu sa ožalošćenima nakon smrti sretala su: »Užasno je i nepodnošljivi to što mi se dešava«, «Moj život više nema smisla«, »Bolje da sam ja umrla/o«, »Svaki normalan život i moguća radost je iznevjeravanje pokojnika«, »Ljudi me sažaljevaju, ne mogu to da podnesem«.

Hronočna situacija žalosti, kada se žalost proteže na dug period vremena, predstavlja upozoravajući signal na moguću profesionalnu intervenciju. Odložena situacija žaljenja, kada je tugovanje potisnuto; prekomjerno žaljenje; maskirano žaljenje gdje osoba ne prepoznaje da su simptomi i ponašanje u direktnoj vezi sa gubitkom voljenje osobe takođe su signali koji ukazuju da je potrebna intervencija psihoterapeuta ili psihijatra.