Mačka ne može postati pas, čak i ako laje!

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

U životu svi mi nekako prihvatimo jednu putanju kojom hodimo, koja nam se u tom trenutku učini efikasnom, onda je zaboravimo, pa je se opet sjetimo, pa opet zaboravimo i tako u krug. To je takav put, život nije pravolinijska putanja, već neki krug koji vodi odavde tamo, pa opet ovdje. Međutim, svaki put vraćanje na onaj model koji smo zaboravili postaje manje težak, a osjećanja bivaju lakša.

Mačka ne može postati pas, čak i ako laje!

Naš psihološki razvoj sličan je načinu na koji se orao sa zemlje uzdiže u visine. On se uputi ka nebu, ali ne pravolinijski, već kružno, prelazeći istu putanju više puta dok je nekako ne utisne u memoriju, pokušavajući da svaki put tu istu putanju prođe povoljnijom pozicijom.

Zadatak učitelja nije da vam trasira putanju, već da vam pomogne da obratite pažnju na poziciju na kojoj se nalazite pokušavajući da vas ohrabri da se i dalje krećete. Neki od nas budu zaglavljeni u model koji nalikuje onoj sceni kada pas pokušava da uhvati svoj rep, uporni smo, ne odustajemo, a intezivno ponavljamo jedan te isti neuspješni obrazac. Čujete, vjerovatno, rečenice poput one: “Mislim da nikada nije dovoljno dobro”. Onda neki od nas rade još, rade više, rade bolje. Istina je, ostvare postignuća, postanu uspješni u poslu, završe fakultet, “izvajaju” svoje tijelo po “trendy” i ličnim standardima, i onda naiđe trenutak kada postave pitanje sebi ili se pitaju o drugome: “Da li sam ikada bio prihvaćen bez uslova”, “Da li sebe prihvatam bez uslova?”.

Dok pišem ovaj članak mislim na mnoge od vas. Na one koji u ovom trenutku mogu da se sjete roditeljske emocije ispisane na njihovom licu, kada vam se učinilo da ih niste zadovoljili jer niste dobili ocjenu koju ste zaslužili, jer se u grupi vršnjaka koji su vas zadirkivali niste pokazali dovoljno “snažnim” i sačuvali ponos. Molim vas da se na ovom mjestu prisjetite poruka iz djetinjstva i odgovorite pokušavajući potpuno iskreno, da li suština koju ste dobili tokom sazrijevanja zvuči poput ovih riječi: “Što god da uradiš, što god da jesi, da je tvoje ponašanje onakvo kakvo ne podržavam, koji god da su tvoji izbori, ja te volim bez promjene?” Da li smo odrasli sa ubjeđenjem da odrasli oko nas prihvataju sve naše snage i slabosti? Ako su nekada uspjeli to da kažu, sigurna sam da im nismo povjerovali. Iako su roditelji ti za koje nekako mislimo da mogu da razviju ljubav bez uslova, moj logički sud mi govori da ni oni nikada ne uspiju da dosegnu taj cilj. Ko nas onda voli, apsolutno, bez uslova? Zajedno sa klijentima, već na početku psihoterapijskog procesa, za cilj nekada postavimo bezuslovno prihvatanje sebe. Kako sazrijevam kao psihoterapeut, a i kao klijent, počinjem da postavljam sebi pitanje da li mi realno možemo sebe da volimo baš tako, bezuslovno. Već sam u prethodnom dijelu članka navela da roditelji to ne mogu, a čini mi se da je teško i da mi sami postignemo taj cilj. Kada opisujemo sebe po pravilu na površinu prvo izbiju raznorazni preduslovi. Svi ljudi vole u skladu sa ljudskim ograničenjima, neko manje, neko više, neko na jedan, a neko na drugi način, ali u ovom trenutku, po mom realnom razmišljanju, čini mi se da je apsolutno bezuslovna ljubav gotovo mit. No, sa ovim danas rečenim još nisam načisto, neki od vas me nekada uvjere da ste uspjeli da prihvatite sebe bez zadovoljenih svih tih uslova.

“Moram stalno da udovoljavam drugima”, “Nikada nisam znala što će moji roditelji pohvaliti, a što će kuditi, iako sam se stalno trudila da ih usrećim, koliko god sam to radila nikada nisu bili zadovoljni”, “Ne smijem pokazati svoja osjećanja, to rade samo slabići”, ovo su samo neke od misli koje kod nas razvijaju nezdrave emocije.

Ekskluzivitet ljudske prirode nije u tome da može postići sve što želi ukoliko daje sve od sebe. Nerijetko, uprkos svim naporima, ne uspijemo da smršamo, da dobijemo povišicu, nađemo emotivnog partnera, itd., ne postignemo željeno. Upravo se tu nalazi suština gdje možemo djelovati, a pod tim podrazumjevam suočavanje sa realnoću da iako laješ, nećeš postati pas.

Kada se prihvati ograničena priroda čovjeka u istom trenu i emocije postaju manje opterećujuće.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Tagovi :

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.