Idemo do Rima da sjedimo na prohladnim Španskim stepenicama do kasno u noć, ispijajući sladunjavo, crno vino, kada me obgrliš i utopliš uz zvuke najljepših kancona Lućia Dale, i odjek starog katedralskog zvona koji potjera jato ptica na veličanstven let ispod srebrnih obrisa prve mjesečine. 

Idemo do Rima da doručkujemo sladoled od pistaća i da ustajemo u podne. Da mi kupuješ bukete livadskog cvijeća od ulične prodavačice, od koje razumijemo jedino šta znači riječ "Amore". Da šetamo Venecijanskim trgom, fotografišemo i na slikama radimo blesave izraze lica, kao dva neozbiljna djeteta. Da razgledamo dućane, kupujemo šarene razglednice i skupljamo poštanske markice. Držeći se za ruke dok nam prsti ne utrnu. Idemo do Rima da me pred restoranom dočekaš u ljetnjoj, bijeloj haljini, ozarenih obraza, da te zagrlim i zaledim svaki sledeći momenat koji nam izmiče pod otkucajem srca. 

Tu gdje stojimo da ti napišem stih. Možda čak i pjesmu. O ljubavi. O našem prvom poljupcu. O udahu tebe. Pa da šetamo, onako bez mape, kao da svaki ugao znamo, a ne znamo. Da nismo obični turisti. Da nam je svaki novi grad nova adresa za susret novih, zaljubljenijih nas. Gdje nas ne znaju, gdje ih ne znamo. Kad postane prohladno da položiš svoju jaknu na gola mi ramena. Da putujemo gradskim prevozom od mjesta do mjesta, držeći sveske sa našim tekstovima pod rukama, da upijamo, zapisujemo, tragamo. 

Idemo do Rima da te volim pogledom, nasumičnim dodirom, da te volim kao pisac, da te tražim, da te upoznajem, nježno i lagano, da ti na uho šapućem, kako je to kad se jedna žena u Vječnom gradu na vječnost zaklinje. U ponoć. Uz odjek starog, katedralskog zvona. I miris lavande prodavačice od koje razumjesmo jedino "Amore."