Nije nikako utješno da vam neko, kada se osjećate poput Ane, kaže kako prolazite kroz klasičnu životnu fazu, vrijeme drastičnih promjena u kom se nekada dragocjeni aspekti života pretvaraju u izvore nezadovoljstva praćeni sumornim osjećanjem da niste ispunili ono što ste sami za sebe zacrtali da morate. Iako ništa ne morate osim  umrijeti, nije lako izaći na kraj sa idejom da ste neuspiješni ukoliko niste postigli sve ono što ste željeli do tridesete godine.

Karl Jung, jedan od osnivača psihoanalitičke psihologije, u svojoj teoriji je opisivao termin „kriza srednjih godina“, primjećujući da se ona najčešće javlja oko 35. godine.

Na ovom mjestu se pitam, ujedno izražavajući respekt prema Jungu, da  li je kriza srednjih godina valjan termin u vijeku u kome su srednje godine označavaju period  od ranih tridesetih do kasnih šezdesetih.

Jung je kao i mnogi savremeni teoretičari zastupao mišljenje da psihički preokreti, koliko god bili bolni, predstavljaju način na koji nas priroda primorava da se promijenimo, odrastemo i krenemo naprijed. Krizna tačka može biti početak životne tranzicije u dobrom slučaju, a u onom lošijem tačka nazadivanja.

Svima nama se, prije ili kasnije, dešavaju iskustva u kojima se suočavamo sa tim da stvari koje su nam pričinjavale zadovoljstvo, i u koje smo bili sigurni, vremenom postanu neizvjesne. Ljudi za koje smo smatrali da će uvijek biti tu prestanu da budu dio naše stvarnosti. Takve okolnosti nerijetko izazivaju osjećanje uznemirenosti te nedostatak entuzijazma i pojavu straha.

Ovakvo stanje se posmatra kao životna kriza, ali nikako ne mora biti vezano za godine već za životnu fazu u kojoj se osoba nalazi. Moje psihološko iskustvo ukazuje da se značajne životne promjene dešavaju znatno češće.

Trenutak kada procjenjujemo ko smo, gdje smo krenuli, vrlo je kompleksno iskustvo i može biti praćeno osjećanjem depresije, razočarenja, gubitka, nesigurnosti ili zbunjenosti. Uprkos svemu tome, stanje krize može biti vrlo plodan događaj za lični rast i razvoj.

Mnogi od vas imaju doživljaj da kroz život hodaju sa paučinom preko očiju, ponavljajući iste stare obrasce ponašanja. Raskidamo vezu sa nekim ko je emotivno nezreo, a onda vrlo brzo stupamo i vezu sa osobom ništa manje zrelom ili shvatamo da sve više i više radimo zapostavljajući trenutke i djelove života koji su nam važniji. Djeluje nam da neko drugi gospodari našim životom.

Nije rijetkost da klijenti dođu na psihoterapiju zaglevljeni sa mišlju „Moj život je grozan i usamljenički“.

Šta možemo da uradimo u takvim situacijama?

- Možemo takve misli da zanemarimo ili da pokušamo da ih poreknemo. U strahu od posljedica promjene neki od nas mogu svoju energiju usmjeriti na posao, stalne izlaske, česte kupovine, pa čak i konzumirajući alkohol. No psihološka realnost kaže da je potreban značajan stepen energije da bi se izdržao taj stepen poricanja i da ovaj manevar nije koristan.

- Možemo da budemo spremni za emocionalan rad potreban da bismo ponovno osmotrili naše dosadašnje izbore i stvorili našu budućnost, što je ujedno i valjan način razrešavanja problema.

- Možemo da se prepustimo snazi volje za promjenom i pokretačkoj kapisli nezadovoljstva sopstvenim životom. U pokušaju da promIjenimo sve sa idejom da se oslobodimo sopstvenog nezadovoljstva. Tokom takvih izbora ljudi prave drastične promjene, sele se u drugu državu, razvode, no te opcije mogu biti moguće, ali rijetko mogu izazvati više štete nego koristi.

Ako imate kapacitet da izdržite promjene života, odgovorivši na te izazove funkcionalno, u vama se nalazi kapacitet da ostatak života provedete svjesno i ispunjeno.