I „Da“ i „Ne“. I mi osjećamo da smo drugačiji, ali to ne pokazujemo, zadovoljni smo što nas nisu prepoznali ni učitelji, ni roditelji, a ni psihijatar, ni psiholog. Živimo svoje snove i ideale duboko u sebi i, što je najbitnije, nikome ne pravimo štetu: ni drugima, a ni sebi.

Problem je u tome da ljudi shvate i razumiju svoje sopstvene potrebe, i to one stvarne, a ne one koje su uslovljene i posredovane drugim subsistemima. Država predlaže veliki broj tehnologija socijalne zaštite, ali tehnologije koje su prije proizišle iz društvene organizacije, a ne iz istraživanja stvarnih ljudskih potreba.

Nasuprot klasičnom modelu psihijatrije, u nekim zemljama već odavno je zaživio nov impuls tretmana mentalne bolesti koji se pokazao validnijim od prethodnog. Nakon vijeka zatočeništva i azila psihijatrijskih bolesnika, formira se jedna nova težnja koja vodi ka promjeni institucionalnih uslova, ukidajući azile i omogućavajući humane uslove života u novoformiranim zajednicama. Takav “impuls životu“ provejava kao težnja psihijatrijskih službi u našoj državi i šire u regionu.

Nova težnja egzistira pod terminom antipsihijatrija i deinstitunalizacija, na očigledan način dehospitalizujući i oslobađajući pacijenta okova psihijatrijskih ustanova. Ovaj pravac kritikuje dotadašnji pravni, administrativni i naučni sistem koji su potpomagali azilski tretman.

Prvi koji je započeo akciju ukidanja ludnice u Italiji je Franko Bazalja. On je pokrenuo pokret za ukidanje segragacije i nasilja u psihijatrijskim ustanovama i postavio temelje demokratske psihijatrije.  Do tada stanje psihijatrije u Italiji bilo je uglavnom represivnog karaktera: njegu su pružale uglavnom psihijatrijske bolnice, a o licima smještenim u institucijama starali su se psihijatri koji su radili pod dvostrukim ovlašćenjem, naučnika i čuvara reda.

Pirela, Frankov kolega i „saveznik“, ističe: “Uništili smo mit o psihijatru kao „dešifratoru mozga“. Kada se završi ova epoha neće biti „eksperata za ludilo“...

Danas smo stigli do toga da u XXI vijeku informatičko doba ovladava životom ljudi, mnogi stavovi su se promijenili i još uvijek se mijenjaju, dok se ujedno mijenjaju stavovi prema mentalnom zdravlju. Savremena naučna literatura je sve više zagovornik mišljenja da psihijtrijski pacijenti ne bi trebalo da žive izolovani u velikim psihijatrijskim bolnicama, već je potrebno obezbijediti njihovu integraciju među „obične ljude“, jer sa njih konačno treba obezbijediti put ka destigmatizaciji, skidajući epitete nedodirljivog i strašnog.

Među stručnjacima koji se bave mentalnim zdravljem ovaj stav ima sve veći broj pristalica, ali i dalje ostaje pitanje: u kojoj mjeri ta promjena u stavovima utiče na praksu u postupanju sa psihijatrijskim pacijentima?

Realnost nas suočava sa drugačijim pristupom. Uprkos nalazima istraživanja koja  pokazuju da se dugačkim hospitalizacijama kod pacijenata razvijaju loše osobenosti ovkvog tretmana, a koje uključuju infantilnost, pasivnost i ravnodušnost, uprkos promjeni stavova među laicima i njihovom povećanim brojem traženja pomoći, negativni stavovi prema psihijatrijskim pacijentima tvrdoglavo opstaju. Razlozi su mnogobrojni i teško ih je sve navesti, ali možemo se pitati da li je to dominantno „strah od različitosti“?

Ovdje ne mogu,a da ne pomenem period volonterskog rada na ženskom odeljenju u Specijalnoj bolnici za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“ u Padinskoj Skeli. Bilo je to za vrijeme mog studiranja. Uslovi života nisu bili na ohrabrujućem nivou, ali pored cjelokupne melanholije ipak se pristupilo radu na jednom projektu koji se sastojao u snimanju dokumentarnog filma sa ciljem da se psihijatrijski pacijenti prikažu u nekom drugačijem svijetlu, a ne samo kao neko ko je neizlječiv, nerazumljiv, neko ko je agresivan...Autor filma je uspio u tome i te godine osvojio prvu nagradu na Festivalu dokumentarnog filma u Beogradu. Bilo je to prvo i jedino javno prikazivanje filma, bio je „recikliran“.

Prisustvovala sam stručnom sastanku gdje se u to vrijeme odlučivalo o sudbini filma. Iskusne i starije kolege psiholozi i psihijatri izjasnili su se većinom protiv daljeg javnog prikazivanja filma iz jednog razloga: kako se ne bi kompromitovali pacijenti „glumci“ i kako njihove komšije i prijatelji ne bi saznali gdje se i u kakvim uslovima nalaze. Tada se nije izdvojio nijedan Bazalja, koleginica i ja smo se šapatom čudile, ali mislile smo da se ta oblast uči tek na završnoj godini studija psihologije.

Neposredno nakon pomenutog sastanka, na grupi pomenutog odeljenja koju smo koleginica i ja vodile srijedom, pacijentkinja, jedna od glavnih aktera filma, pitala me je: „ Je li, jesam li bila lepa, jesam li razgovetno govorila, a karmin mi nije bio jak?“ Da je ona imala pravo odluke, sudbina filma bi vjerovatno bila drugačija.

To je bilo prije petnaest godina. Psihijatrijski pacijent je bio tabu, a danas, pitam se kakav je danas stav?

Problem mentalno oboljelog predstavlja krizu za čije rešenje mora biti najpozvanije upravo ono društvo koje se bori za sopstveni preobražaj. Takvo društvo smo mi danas, borimo se za sopstveni preobražaj, a istovremeno se „ustručavamo“ od promjene...

Nije moguće govoriti danas o psihijatrijskom problemu, a da se ne osvrnemo na mnogostranu ekonomsku, političku i društvenu stvarnost u kojoj se nalazimo, prije svega kako zbog brzih promjena koje se dešavaju, tako i zbog specifičnih protivurječnosti koje su se pojavile.

Danas se usuđujemo razmišljati o jednom novom tipu psihijatrijske službe, upravo zato što se nalazimo u posebnom istorijskom momentu koji donosi nove probleme na političkom i organizacionim planu. U našoj zemlji se suočavamo sa velikim brojem problema poput otpuštanja i nezaposlenosti radnika, prisutan je intezivan i akutni stres prouzrokovan ratovima, akumulirana trauma, društvenom degradacijama u skoro svim sferama. Ovi aspekti prouzrokovali su značajne psihološke posljedice, naročito kod ranjivih osoba.

Kod nas još uvijek vlada jedna sklerotična medicina, starog kova, uglavnom ,,medikalizujući“ probleme i sprečavajući stvaranje svijesti o njihovoj društvenoj dimenziji.

No, uprkos svemu navedenom, profesionlano i lično iskustvo me svakodnevno uvjerava da ljudi koji imaju probleme iz spektra mentalnog zdravlja su podjednako ljudi sa dobrim i manje dobrim osobinama kao i svaki čovjek na ovoj planeti. Od svih tih ljudi kao profesionalac sam dobila djelić njih i hvala im što me se nisu uplašili.