Stigma i socijalno okruženje

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka
Stigma i socijalno okruženje

Stigma je riječ čiji izvorni oblik pronalazimo u Antičkoj Grčkoj. Predstavlja žig, znak srama utiskivan u kožu odbjeglih robova, kriminalaca ili izdajica sa namjerom da se obilježe kao negativni pripadnici društva. Osobe sa stigmom su izbjegavali, naročito na javnim mjestima. Savremeno shvatanje stigme govori o narušenom identitetu, koji odražava društvene stavove prema mentalnoj bolesti koja je duboko diskreditujuća i društveno sramotna.

Podaci Svjetske zdrastvene organizacije nam govore da svaka četvrta osoba na svijetu ima tegobe iz spektra mentalnog zdravlja tokom svog života. Takođe, sve veći broj istraživanja pokazuje značajnu povezanost između somatskih bolesti i mentalnog zdravlja. Iako je liječenje osoba koje pate od problema iz spektra mentalnog zdravlja svrsishodno, sa evidentnim učincima i nije skupo, samo 20-35% osoba sa duševnim oboljenjem traže stručnu pomoć.

Predrasude i strah od stigme glavni su razlozi zbog kojih osobe koje pate od duševnih smetnji ne traže stručnu pomoć, ili se obrate psihijatru ili psihologu kada bolest odmakne u pozne stadijume razvoja. Dosadašnja istraživanja ukazuju na nedvosmislenu stigmatizaciju duševnih smetnji, kao i na činjenicu da različit broj socio-kulturnih zajednica ima predrasude i negativne stavove prema osobama sa problemima iz spektra mentalnog zdravlja. Kako u razvijenim, tako i u nerazvijenim zemljama stigmatizovane osobe se osjećaju zarobljenim između osjećanja stida i neodobravanja društva, na način kojim se značajno utiče na kvalitet njihovog života i smanjuje ansa za oporavak.

U našoj državi se u znatnoj mjeri evidentira stigmatizacija osoba sa problemima iz spektra mentalnog zdravlja, što je jedan od razloga njihovog rijetkog svojevoljnog javljanja psihijatru ili psihologu zbog psihičkih problema. Ovakav stav kod nas je posljedica tradicije, stereotipa i predrasuda. Ključni aspekt stigmatizacije jeste doživljavanje osobe koja pati od psihičkih problema opasnom, čime se evidentira strah i izbjegava kontakt sa njom. Situaciju dodatno komplikuje stav porodice koja se stidi oboljelog člana jer vjeruju da je bolest nasljedna. Stigmatizacija ima negativne posljedice na sastav zdrastvene zaštite i dovodi do kasnog prepoznavanja, dijagnostifikovanja bolesti, shodno tome slabijeg terapijskog učinka i povećanja stresa koji još više narušava zdravlje pojedinca.

Razgovarajući sa osobama koje pate od bolesti iz spektra mentalnog zdravlja, dok iznose svoja neugodna iskustva u socijalnoj sredini oni navode: doživljaj diskriminacije, omalovažavanja, prezir, ogovaranje, potcjenjivanje, izolaciju, podrugljivanje, nerazumjevanje, dodjeljivanje epiteta opasan i agresivan. Neugodnosti su prisutne u porodici, u komšiluku, od strane kolega, medicinskog osoblja.

Pored okoline koja osobe sa mentalnim smetnjama doživljava kao opasne, agresivne, nesposobne za život, slabiće, i mediji umnogome doprinose takvoj kompletnoj slici. Prema mnogim istraživanjima mediji su primarni izvor informacija o duševnom zdravlju i duševnim bolestima. Dalje, neka istraživanja ukazuju da se gotovo jednom sedmično u medijima objavi najmanje jedan prikaz vezan za duševnu smetnju. Vrlo često se u medijima koristi generalizacija pojma duševna smetnja, a da se, pritom ne navodi specifičan poremećaj ili bolest. Često se koristi neadekvatna terminologija, na primjer zavisnik, narkoman, psihički bolesnik, shizofreničar i na taj način podstiče stvaranje stereotipa i predrasuda i doprinosi stigmatizaciji.

Predrasude su brojne i uglavnom se temelje na neznanju i nerazumijevanju. Smatra se da su psihičke smetnje i poremećaji bez pozitivnog ishoda, da se nužno nasleđuju, da su svi ljudi koji pate od psihičkih tegoba nužno agresivni i opasni po okolinu, radno nesposobni. Istina je međutim drugačija. Mnogi podaci govore o povoljnom toku bolesti, naročito ako je tretman započet na vrijeme.

Za pozitivan ishod tretmana nesumnjivo je od značaja adekvatna pomoć pri izlasku iz medicinske ustanove. Nakon boravka u ustanovi za liječenje potrebno je nastaviti tretman sa osobom koja pati od problema iz spektra mentalnog zdravlja. Blagotvorna je uloga porodice i društva u oporavku jer osobe sa psihičkim smetnjama koje redovno primaju medikamentoznu terapiju ili su uključene u neki vid psihoterapijskog tretmana mogu adekvatno da izvršavaju svoje poslovne i društvene obaveze.

Hajde dalje da razmišljamo o uvriježenom stavu da su osobe koje pate od poremećaja iz spektra mentalnog zdravlja nužno opasne i agresivne. Kako smo naveli na početku članka da svaki četvrti stanovnik svijeta u svom životu ima probleme iz spektra mentalnog zdravlja, to bi onda značilo da je svaki vaš četvrti poznanik, prijatelj, član porodice potencijalni agresor. Naime, procenat agresivnih ponašanja u populaciji osoba koje pate od psihičkih tegoba ne odstupa statistički značajno od porcenta hostilnih ispada u populaciji ljudi koji ne pate od tegoba iz spektra mentalnog zdravlja. Osobe oboljele od nekih psihičkih poremećaja mogu ispoljiti opasno ponašanje pod specifičnim uslovima, odnosno isključivo kada pod dejstvom svojih neracionalnih svatanja, doživljavanja i umišljenja bivaju od strane njih usmjerena protiv okoline. Uz pravovremeno uzimanje ljekova i traženje adekvatnog stručnog tretmana stopa agresivnih ispada može biti znatno redukovana. Nikako ne smijemo zaboraviti da se takve pojave javljaju rijetko te da drugi koji ne pate od problema iz spektra mentalnog zdravlja često ispoljavaju agresivno i opasno ponašanje u situacijama koje nisu tako neobične. Hajde da nabrojimo neke: guranje i svađa u redu, sukob interesa, uvrede, težnja za materijalnom dobiti, sukobljavanje oko političke neistomišljenosti, sukob u saobraćaju itd.

Kada imamo upalu pluća, obraćamo se za pomoć pulmologu koji nas liječi i prepisuje nam medikamente i tada nema mjesta za sram i krivicu. Nijedna bolest pa tako ni poremećaji iz spektra mentalnog zdravlja nisu sramota i obaveza svih nas je rad na tome da stavovi prema osobama sa mentalnim teškoćama budu što pozitivniji. Psihički poremećaj sam po sebi ne određuje karakter čovjeka, ne čini ga manje čovječnim, ne umanjuje njegovu dobrotu, odanost, povjerljivost, prijateljstvo.

Psihička bolest je bolest kao i svaka druga bolest, a svima nam je potrebno da se osjećamo društveno prihvaćeno i korisno.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

Slični članci

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.