”…Koristila sam jaku šminku i uvijek kada sam izlazila iz kuće oko vrata sam stavljala ešarpu. Sve je to bilo sa ciljem kamuflaže hroničnog crvenjenja kojim je stid ispisivao svoje tragove po mom licu i tijelu. Dovijala sam se na razne načine, kupovala i isprobala na desetine krema, ali to mi nije pomoglo. Pomogao mi je razgovor, osvješćivanje i suočavanje sa porijeklom emocija. Kada o tome sada razmišljam, zapravo stid mi je pomogao da se promijenim, radim na sebi i sazrijevam psihološki. Sada mu se zahvaljujem jer je bio tu i zbog toga što me još uvijek po nekad samo na kratko posjeti”, iskrena je Ana.

Stid je zapravo čitava skupina emocija koja uključuje nisko samopouzdanje, omalovažavanje i osjećanje poniženja. Stid je sve ono o čemu ćutimo, što ne spominjemo. On je u tijesnoj vezi sa onim aspektima naše ličnosti koje smatramo neprihvatljivim.  Zapravo osjećanje stida je temelj ekstremne ambicioznosti i kompulsija.

Porijeklo stida vuče svoje korijene iz djetinjstva, ukoliko se dešavalo da na ranom uzrastu vaše potrebe nisu bile zadovoljavane od strane roditelja na dovoljno dobar način. Djeca vrlo brzo nauče da će biti prihvaćeni od roditelja ako nauče da se ponašaju na način koji njihovi roditelji smatraju prihvatljivim.

Tako uz pomoć roditelja djeca budu uslovljena za osjećanje stida. U odraslom dobu čak i blag prekor može osobu podsjetiti na nekadašnje zanemarivanje i ružne riječi. Stid se često transformiše ili je pomiješan sa drugim emocijama. Kod nekih osoba stid se pretvara u bijes, dok se kod nekih drugih pak transformiše u depresiju, sklonost ka cenzuri i izbjegavanju ili pak osoba pribjegava kontroli svega oko sebe.

Svakodnevni život u prisustvu osjećanja stida može biti vrlo dramatičan. Osoba često troši veliku količinu energije trudeći se da prikrije onaj “neprihvatljivi” dio sebe. No, upravo bezuslovno prihvatanje sebe je put ka osvješćivanju i prihvatanju osjećanja stida.

Stid nema samo disfunkcionalni polaritet. Određen stepen stida je dobrodošao za nesmetano i normalno funkcionisanje. Bez njega ne bismo imali potencijala za etičku osjetljivost i moralno ponašanje, čak ni za poniznost. Ukoliko bi ljudi funkcionisali bestidno, ne bi imali potencijala za razumijevanje tuđih osjećanja, niti bi uspostavljali bliskost u odnosima.

Gdje je još izvor stida?

On je u našoj procjeni da naše ponašanje predstavlja prijetnju odnosima sa drugim ljudima. Međutim, kada u namjeri da održimo vezu neprihvaćeni dio sebe potiskujemo ili negiramo, tada stid postaje toksičan.

Kako se stid prevazilazi?

Kada krenete u posao suočavanja sa osjećanjem stida, važno je da ne očekujete čudo. U pitanju je dugotrajan i nimalo lagan posao. Prva ljekovita radnja koju možete da sprovedete jeste da razgovarate o tome. Razgovor sa slušaocem sa empatskim umijećem u okruženju koje smatramo sigurnim će osloboditi blokadu stida. Aspekti ličnosti koje mi smatramo neprihvatljivim, realno nisu ni izbliza toliko užasni koliko se smatraju, već je upravo njihovo skrivanje ono što od njih stvara fantoma. Ljudima je potrebno mnogo vremena da izgovore da ih je stid zbog nečega.

Razgovor, priznanje, empatija uklanjaju tu lošu stranu stida. Ono što je važno je poštovanje svojih osjećanja. Pokušajte da prihvatite svoja osjećanja, blago, bez cenzure sebe. Učite da prihvatite ono što jeste, to se zove prihvatanje bez uslova. Stid je dio nas, radite na njemu iz podržavajuće pozicije, blago i samilosno.