Deda svojim naboranim rukama povuče mašnu sa šuškavog omota. Znala se dobro naša Božićna tradicija u kojoj, povlačeći mašnu poželiš nešto, nešto o čemu ne govoriš, nešto što šutiš jer samo šutjeti možeš. Nakon razmotavanja dočeka ga još jedna u nizu kravata i stara fotografija u modrom okviru. Bijah tek nekoliko godina stara na toj fotografiji, ali sjećam se ljubavi koju je već tada imao za mene. Zagleda se u nju, na tren odlutavši. Nisam mogla ne upitati se žali li što nije svaki prvi snijeg dočekao sa ženom koju je volio nekada davno i koja je sada plela rukavice nekim drugim unucima. "Sretan Božić." - mama mu izgovori, svjesna da prekida neka razmišljanja o kojima se nikada nije previše govorilo.
Onda pogled skrene natrag svojoj mašni i dok je povlačila niti majčinskim rukama punima nježnosti, u očima joj zaiskri stotine putovanja nikada proputovanih, tisuće puteva nikada prekoračanih i previše Božićnih želja, gotovo nikada ispunjenih. Nije morala priznati svoju Božićnu želju jer se sa trenutne tuge na drugim licima moglo iščitati suosjećanje prema ženi koja je sve svoje želje zapustila da bi mi imali manje toga za željeti.
Tata povuče svoju mašnu i po načinu na koji pogleda mamu, učini mi se da svoju želju u tom trenu pokloni njoj, a po načinu na koji ona tada pogleda njega, učini mi se da tada ne požali ni zbog jedne neostvarene.
Na, još uvijek dječjem, smijuljenju mlađeg brata bilo je jasno da se, osim što ni sam nije siguran što želi, više raduje poklonu koji odmotava. Oduševljeni usklik to i dokaže, a kad redom izljubi sve zaslužne za poklon, ja rukom uhvatim rub mašne.
Na zidu ugledam odsjaj bijelih i crvenih svjetala, mirisi mi prođu kroz nosnice ispunjavajući mi sve pore i vraćajući me u ona vremena kada sam, povlačeći mašnu, željela tako nevine, dječje stvari.
Zagrizem usnu, sjetim se mekog zelenog tepiha, jastuka na podu uz obiteljske filmove i zagrljaja s leđa koji su otklanjali hladnoću. Hladnoću i sva zla ovoga svijeta.
Povučem mašnu, nabacujući osmijeh, tako da te nitko ne bi pročitao u tom nedostajanju na mom licu. Povučem je ne misleći na poklon koji me očekuje, povučem ne misleći na Božićno okruženje, misleći samo na obitelj koju imam, ali ne i na onu koju smo odlučili ne izgraditi. Povučem mašnu, ne misleći na snove, ne misleći na nade, ne misleći na tradicionalnu Božićnu želju.
Povučem je misleći samo na jedno.

„Što ćeš ti poželjeti ovog Božića?“

Jelena Kastaneti