Iako je snijeg bio zvijezda večeri jučerašnjeg dana, prekjučerašnjeg,  nekoliko dana prije i  biće glavni akter više desetina dana nakon današnjeg, meni mahom nije tema u kontekstu koji očekujete. Vjerujem da vam u ušima „buče“ riječi koje se plasiraju na medijima „Gradovi paralisani. Nema vode. Najava restrikcija struje. Otežan je pristup i aktivnost spasilačkih jedinica u domovima zdravlja. Pružite pomoć ugroženim od nevremena. Novi talas nevremena“.

Ovi i mnogi drugi komentari utiču na to da se većina vas osjeća ugroženo, u stanju stresa. Iskrena da budem, uobičajena asocijacija na stres meni zvuči prilično neinteresantno.

Zašto? Pa hajde da pobrojimo još mogućih stresova. Pored loših vijesti na TV-u, tu su:  kašnjenje na posao; sve više i više sati provedenih na poslu; nesuglasice sa partnerom; sporost prodavačice u samoposluzi; otkazivanje zakazanog sastanka; izbjegavanje istine od strane bliskog prijatelja itd. Slažem se sa tim da te situacije mogu biti povod za nelagodu ili neslaganje i priznajem da ni meni nisu prijatne, ali se pitam zašto se iščuđavamo zbog nečeg što nas snalazi skoro svakodnevno.

Neki će reći da snijeg u Podgorici ne pada svakog dana, a ovakvo sniježno nevrijeme je bilo prije 50 godina. Tačno tako, ali nisam čula da vam je neko pri rođenju dao garanciju da ćete živjeti u gradu u kome nikada neće napadati snijeg preko 57 cm. Vjerujte da takvu garanciju nemaju ni ljudi koji žive na Floridi.  Čini mi se da su ljudi spremni da negiraju mnoge stvari koje mogu da ih snađu. Kao što smo se uvjerili, snijeg postoji i on može da utiče na uvođenje vanrednog stanja u Crnoj Gori. Nemojte da se iznenadite ako u julu tekuće godine temperatura vazduha pređe 50-ti podeok.

Ono što hoću da kažem je da uz ljudsko biće idu i problemi i da život nije lak. Ako ste pri rođenju dobili neko drugo obećanje, neko vas je gadno prevario. Očekivanja da nije smjelo da se desi nešto što se već desilo nije u skladu sa realnošću i takav način razmišljanja može biti uzrok mnogih psihičkih poremećaja.

Svaki fizički ili psihički stimulus koji može proizvesti mentalnu tenziju ili fizičku reakciju koje mogu prouzrokovati bolest, u medicinskoj nauci nazivaju stresom. Nisu svi spretni u prepoznavanju i prevazilaženju stresova svakodnevnice. Da jesu bilo bi manje disfunkcionalnosti.

Slučaj iz prakse:  mladi poslovni čovjek, vlasnik privatne firme, izjavio je da se osjeća potpuno iscjeđeno. „Moja iscrpljenost nije samo fizička, osjećam da ne mogu da se koncentrišem, nervozan sam. Stalno me brine ovaj snijeg, zbog njega je stao promet u firmi, a ovo je sezona godine kada najbolje poslujem. Neću uspjeti da proširim proizvodnju, neću imati sredstva. To je užasno.“

Pored fizičkih simptoma stresa, koji se manifestuju kod čovjeka o kome vam pričam (bol u leđima, stezanje u grudima, povišen krvni pritisak), on verbalizuje i o psihičkim simptomima (lošoj koncentraciji, nervozi).

Da bismo razmišljali o simptomima kao posledici stresa možemo da prepoznamo i neke druge pokazatelje: ukočenost vratnih mišića, pojačano znojenje, kratak dah, ubrzano disanje, stalni umor, smanjen apetit, suva usta, smanjen imunitet, osip po koži, stezanje u grudima i mnogi drugi. Kada navodimo psihičke simptome koje možemo posmatrati kao posledicu stresa tu su: učestalo depresivno raspoloženje, razdražljivost, nesigurnost, nesanica, košmarni snovi, napetost, sumnjičavost, bezvoljnost, beznadežnost, strah, bespomoćnost itd.

Hajde da zajedno razmislimo šta se to sa nama dešava? Što više radimo, više stvari želimo da posjedujemo. Živimo u svijetu u kojem ništa nije dovoljno. Dugovanja i visoke aspiracije nas tjeraju da radimo još više, što se odražava na kvalitet našeg života. Sve manje provodimo vremena sa bliskim osobama, što nas čini nesigurnim i iscrpljenim. Na dalje, sve više smo usmjereni na neka buduća postignuća, ne uživamo u trenutku. Mi smo van onog što je sada i ovdje, što može da bude jako iscrpljujuće imajući na umu da je današnji dan neponovljiv.

Zapitajte se da li ste danas izgovarali rečenice tipa: „Kako je ovaj snijeg strašan, užasan. Neki su pomišljali: „Biće još strašnije kada padne u njega kiša“.

Ubijeđena sam da je mali broj vas pokušao da razmišlja kakav je snijeg pojava, kakva mu je boja. Mali broj vas je napravio anđela u snijegu. Pitam se da li se nekom učinio uzbudljivim susret sa drugom osobom u sniježnom tunelu (lijevo i desno snijeg, a u sredini mala stazica), ličeći jedno drugom kao dva jarca na brvnu i gledajući se ispitivački jer jedno mora da se skloni i zagazi u metar snijega. Nakon bliskog mimoilaženja, slijedi zahvaljivanje onog ko nije zagazio.

Svakodnevno baveći se svojim interesima, željama, očekivanjima i planovima upadamo u zamku nemanja vremena za bavljenje svojim autentičnim bićem jer smo ga pretvorili u bezlično sredstvo za postizanje opšte priznatih vrijednosti.