Strah od običnosti

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-mr kliničke psihologije

Svi mi koji smo prošli kroz edukacije usmjerene u pravcu brige, zaštite i pomoći drugim ljudima dobili smo poruke da rasuđujemo u statističkom prosjeku. No, u životu nije baš tako, život priznaje samo zakone induvidualnosti. Niko do sada nije preživio dva identična života, iako postoji umrežena sklonost da na osnovu više osobina jednu jedinku proglasimo cijelu takvom, čineći je istovjetnom sa drugom.

Strah od običnosti

Postoje dani kada se viđam sa ljudima koji osjećaju kako nose veliki teret odgovornosti, težeći da svoje vrijeme, svoje talente i svu svoju energiju koriste tako da daju najveći doprinos svijetu. Ti ljudi ne umiju voljeti sebe kad ne rade ništa. Razmišljaju da nema prostora da poštuju sebe ako jedan dan, jedan mjesec ili čak cijelu godinu nisu dali nikakav doprinos društvu.

Šta je suština poriva za ovakva njihova djela? Neki od njih prepoznaju da je motiv koji ih vuče ka tome da naporno rade i postižu uspjehe utemeljen u potrebi da se dokažu i zadobiju ljubav i divljenje. Neki od njih otkrivaju da je poriv kojih ih tjera na akciju smješten u strahu da će ako uspore izgubiti korak i zauvjek stati.

Neki ljudi se plaše običnosti, strah ih je da budu obični ljudi i da žive obične živote. Unutrašnje poruke koje se rađaju na ovakvoj podlozi zvuče ovako: “Ako dozvolim sebi da stanem, ulijeniću se i neću ništa raditi, onda neću ništa postići“. Ovakav nivo razmišljanja zatim uslovljava još više napornijeg rada koji za sobom povlači iscrpljenost.

Ovim člankom nekima od vas namjeravam da pošaljem poruku da pokušate da jedno vrijeme budete „niko i ništa“. Ako se usudite da to pokušate bićete u prilici da se suočite sa raznim strahovima, sa neprihvaćenim i gotovo amputiranim djelovima sebe. Suočićete se sa svojim strahom od neuspjeha. Upoznaće te se sa drugim djelovima sebe, onim koji umiju da uživaju u opuštenosti, nedostatku zadataka i htijenja.

Na planeti postoje ljudi koji nisu iskusili iskustvo poraza i ponovnog investiranja, ili pak nisu često doživljavali takva iskustva. To su ljudi koji ne čine ništa da pomognu drugima, već su prije skloni uživanju u sopstvenim zadovoljstvima. Ljudi koji nisu morali da rade za ono što imaju, je su imetak naslijedili od porodice. Postoje i one jedinke koje žive tako što drugi brinu o njima, dok one ne osjećaju potrebu da privređuju. Tu su i stručnjaci koji zarađuju na komercijalno privlačnim idejama koje donose mnogo novca i drugih benefita, a nisu orginalne niti duboke. Takvi ljudi izbjegavaju rizike i težnju zastupanja ili zalaganja za društvo i ideologiju.

Oni koji osjećaju da nose veliki teret odgovornosti da svoje vrijeme, svoje talente i energiju usmjere tako da daju najveći doprinos svijetu, ove koji teže samozadovoljstvu i nepostojanju rizika u većini slučajeva ne razumiju.

Ono što hoću da kažem je da je svako od nas i jedno i drugo: i altruista i revolucionar, ali i hedonista i boem. Da li je došlo vrijeme da upoznate obje strane sebe?

Pokušajte da se opustite, odbijte nove obaveze, ne radite ništa i budite niko. Svoje dane ispunite čitanjem, pletenjem, aranžiranjem, šetanjem. Ukoliko istrajete, uvjerena sam da će vam se dopasti da živite bez žurbe, što nikom ne morate da pričate ništa pametno, relaksiraće vas to što nećete imati utisak da morate da pomažete ljudima i doprinosite čovječanstvu.

Upoznaćete se sa vašim drugim bićem, onim koje je potpuno suprotno onom uspješnom, požrtvovanom slugi, suočićete se sa onim djelom sebe koji hoće da živi jednostavno i uživa u sebi.

Na tom nivou bićete u prilici da se izmjestite od sebe i da posmatrate suočavanje dva vaša dijela, onog vizionara koji je do nivoa iscrpljenosti posvećen služenju drugima, koji teži viziji, ideologiji i njihovom ostvarenju, i onog drugog koji se prepušta ljubavi, jednostavnosti, harmoniji i uživanju.

Kada uvidite ta dva dijela sebe u prilici ste da ih pomirite i ujedinite. Ovo je način da uspostavite svoju skladnu ravnotežu, učeći da poštujete i prigrlite svaki dio sebe.

Najveći neprijatelj psihološkog funkcionisanja jeste potiskivanje manje dobrih djelova sebe. Aktivirajući takve mehanizme odbrane manje dobri djelovi sopstva nisu pravi problem, već je problem njihovo odbacivanje i poricanje.

Radite na tome da sve djelove sebe upoznate, prihvatite, i „zašijete“.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - mr kliničke psihologije

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.