Nedavno napunih četrdeset i pet. Bila sam u čudu koliko je to mnogo i kako tako odjednom, kao da nisu došle poslije četrdeset i četvrte. Istina, sve je regularno. Samo, nešto prebrzo. A opet, kad se uhvatim za neko sjećanje, čini mi se da ga vadim iz jednog od proteklih osam života. Brzo su se mijenjale okolnosti u kojima sam bivala, uz razvoj tehnologije i život je dobio na brzini i, sasvim normalno, stvaraju se etape koje liče pojedinačnim životima. Još, ako neko mijenja okruženje, privatno i poslovno, eto zbrke...Tako, za ovo nepuno pola vijeka, odživjeh silan broj života. A sve za tren! O, baš iskomplikovah jednostavnu stvar kao što je fizika!
U vremenu, koje je relativno kratko i relativno dugo, dešavaju se stvari koje su, isto, relativne. Stvar su našeg doživljaja. Kad god sam se naljutila na neku osobu zbog njenog ponašanja prema meni, muž mi je govorio da ne dramim. To je dobra stvar, jer je ta osoba učinila nešto valjano, pokazala mi kakva je i što mogu od nje da očekujem, da se ponašam shodno onome što mi je pokazala. Nema ranjavanja, to su samo spoznaje. Bilo mi je to čudno i teško za prihvatiti, ali sam znala da on  u iskustvu ima utemeljenje i da ću i ja doći do toga.
Možda su drevni stoici prvi pokazali da je sve relativno, da je sve onako kako ga doživimo i prihvatimo. Sve može da bude razorno, ali i blagodetno. Svako za sebe uzima ono što želi, samo što često ne zna da želi baš to.
Neko se sa par pročitanih knjiga ubraja u one koji znaju, one koji puno čitaju, koji mogu druge da uče. Ja ću do kraja života ostati neznavena, jer će uvijek biti više knjiga koje nisam pročitala nego onih koje jesam. A nije li smisao života u učenju, u traženju odgovora? Meni jeste, nekome drugom nije. I to je relativno.
Isto je i sa putovanjima. Ne donose svima isti užitak, niti svi imaju iste motive. Neko putuje da bi umirio nemire, neko da bi pronašao sebe, neko da bi sakupio avanture koje u starosti liječe, neko jer to rade drugi… Neko ne putuje, jer mu ništa od ovoga nije potrebno.To mi skoro objasni sin, smoren mojom euforijom o putovanjima.
Često smo spremni da nudimo pomoć onima koji žive po drugačijem modelu od našeg. Sve što nije po našem kalupu sreće, i nije sreća. Pročitah negdje da je neki osviješćeni čovjek rekao da je to gordost. Pomoć se pruža samo onima koji je traže, sve ostalo je pokazivanje sile i moći. Eto, čak je i granica između gordosti i saosjećajnost tanka.
Tako, u mojim filozofiranjima o relativnosti vremena, a i  svega drugog na bijelome svijetu, dolazim do zaključka da je ovaj nesavršeni svijet prepun mogućnosti za svakoga. A naš je um, naše izobilje. I kad nam se desi da nam nije kako bismo htjeli, možemo snagom misli da promijenimo percepciju  i  da  iz blata izvučemo cvijet. Nije lako, ali je vrijedno. Neka bol  bude izazov za život, a ne podloga za patnju. I  možemo li nekoj bivšoj sreći oduzeti ime? Zar  nas  i sjećanje na sreću nas čini radosnim? Ili bar treba da naučimo  da je tako, jer nam je lakše.
Možemo da sazrijevamo, a ne da starimo. Ima i onih koji misle  da  sazrijevaju kruške, a ne čovjek. I oni su u pravu, naravno. Srešćemo se na istom mjestu, mi prezreli  i oni ostarjeli, kojim god stazama  da smo  hodali. A iza svih nas, tragovi relativnosti…