Iza tek napravljenih zgrada, bile su prizemne kuće sa lijepim dvorištima i par dvospratnih malih zgrada okrenutih prema magistrali. I ispred njih, borovi. Parče šume samo za nas, da nas sakrije od pogleda radoznalih turista koji kroz Titograd idu na more. Tu smo od borovih iglica pravili lančiće i poklanjali ih već odraslim curama da ih nose u grad.  Sakupljali smo i peckalice koje smo davali starijim dječacima da gađaju njima ove, već pomenute djevojke.

Vrlo često smo, sa prvim mrakom, išli u dvorišta prizemnih kuća da beremo jabuke i  smokve. Nismo ih krali, samo smo krišom brali tuđe. I niko se nije ljutio na nas. Čak i kad neko od nas ne bi uspio da pobjegne na vrijeme, vlasnici kuća nas ne bi potkazivali roditeljima. Samo par kritika, i to je to. Čak nam je jedan čovjek svaki put ubrao par voćki, da mu ne bismo uništili stablo. A jedna žena, Stanka Lajović se zvala, uvijek bi u zamrzivaču imala domaćih sladoleda, zamrznutih u čašici od jogurta, da svima bude jednako. I bio bi divan osjećaj, kad umorni i znojavi od igre, prođemo pored njene kuće, a ona nam tutne u ruke zamrznutu kašu od jagoda. Zimi nismo tako često zalazili u njen kraj, ali se ona nije ljutila na nas.

Bili smo slobodni da, poslije urađenih domaćih zadataka, igramo koliko možemo. Najčešće dok ogladnimo ili dok padne mrak.Čak je i par žena, majki neješne djece, donosilo palačinke i priganice da jedemo zajedno, jer je njihovoj djeci slađe u društvu. To njihovo društvo nije imalo ništa protiv. Svima nam je bilo milije da jedemo napolju. I, iako nismo prali ruke, a igrali smo svuda i dirali svašta, niko se nije razbolio ili prehladio.

Čak ni one aprilske noći poslije zemljotresa, kada smo svi spavali ispod borova. Bila je to lijepa komuna. Cijela zgrada pod našom malom šumom, ispod zvjezdanog neba. Nismo bili uplašeni, naprotiv. Nadali smo se da će strah i opreznost odraslih trajati duže, pa da ostatak proljeća i cijelo ljeto ostanemo da konačimo pod nebom, svi zajedno. Što bismo se odvajali, kad nam je ljepše skupa?

Ovog decembra čitam koliko jedni drugima zamjeramo i sudimo. Koliko zamjeramo djeci, kako ih štitimo  jedne od drugih, od života. Onda se čudimo kako se odjednom uozbilje, odrastu...I  kritikujemo ih što dugo sjede pred kompjuterom i igraju igrice...

Da, oni igraju virtuelne igre sa virtuelnim saveznicima protiv virtuelnih protivnika. A kad, nevoljno i neminovno, izađu iz tog virtuelnog svijeta i života i zakorače u onaj pravi, budu zbunjeni. Nisu krišom brali jabuke u komšijskom dvorištu, nisu dijelili sendvič na klupi ispred zgrade...

I tražimo od njih da budu ljudi, a nisu bili djeca.