Odavno sam u svom životu preduzela niz preventivnih mjera sa idejom da smanjim uticaj spoljašnjih negativnih informacija. Ne gledam TV, ne čitam novine, ali to nije dovoljno da me zaobiđu informacije tipa neko je napadnut, neko uhapšen, neko nestao, krijumčario drogu, zloupotrijebio službeni položaj itd.

Da li smo svjesni kakve posljedice na naše psihofizičko zdravlje ima svakodnevno suočavanje sa negativnim informacijama?

Zapažamo li da li smo, i do koje mjere, iscrpljeni, anksiozni, umorni, zabrinuti, konfuzni, nesigurni, depresivni i u stalnoj strepnji da li se nama može desiti neki sličan scenario?

Zapitajmo se koliko na sve to utiču loše vijesti koje čujemo na radiju, na poslu, pijaci, pročitamo u novinama, vidimo na televiziji...

Pitam se kako ne biti žrtva loših vijesti? Kako sačuvati zdrav razum?

Stvari nisu ni malo jednostavne kao što izgledaju na prvi mah. Iako savršeno dobro znamo gdje se nalazi generator loših vijesti koje nam pospješuju osjećanje brige, sumnje i drugih paralizujućih strahova, glavni problem se nalazi u ljudskoj potrebi da pojačava znatiželju, njegujući naviku suočavanja sa negativnim, nesrećom, gubitkom i ostalim patnjama. Ako malo bolje razmislimo, shvatićemo da upravo iz toga proizilazi gubitak sposobnosti razlikovanja do koje mjere sve te ogromne količine loših vijesti utiču na naše psihološko funkcionisanje.

Moja namjera nije da vas savjetujem da krenete mojim stopama i prestanete da gledate dnevnik ili izbacite TV iz kuće, da ne čitate novine, ili prestanete da interpretirate u društvu šta ste gledali ili čuli. Ne, nikako. Vi najbolje znate šta je za vas bitno da čujete, vidite, pročitate.

Moje pitanje je da li pravite selekciju informacija koje šaljete vašem mozgu na obradu i skladištenje?

Postavite li sebi pitanje „Šta će meni ovo?“ dok, na primjer, gledate TV emisiju, čitate online novine, komentare na najnovije vijesti ili možda surfujete ili čatujete, sve sa velikom šansom da protraćite veliki dio svog dragocjenog vremena i energije na stvari koje vam ne donose nikakvu suštinsku korist, do malo ličnog zadovoljstva.

Ako zavirimo u naš um, moći ćemo da detektujemo nešto što možemo zvati „prijemnikom informacija“. To je jedna od osnovnih mentalnih operacija, bez koje naš um ne bi mogao normalno da funkcioniše. Problem nastaje na instanci kada program radi po principu neselektovanja, skladišteći sve ono što ima prizvuk straha, opasnosti, ugroženog opstanka, krivice, rata, droge...

To se svakako dešava na suptilan način, ali posljedice su ozbiljne i odražavaju se na našem tijelu, emocijala, disanju i mislima. Fokusirajmo se na to kako držimo leđa napeto, ramena podignuto, ili usresredimo se na napetost lica, karlice, stomaka i biće nam savršeno jasno da imamo strah od opuštanja i svjesnog bavljenja trenutkom.

Pozivam vas da preuzmete odgovornost za kreiranje sopstvene realnosti. No, da biste to uradili potrebno je prije svega da se suočite sa realnošću u kojoj živimo.

Umjesto da očekujemo da nam odgovori i gotova rješenja stignu od nekog drugog, pametno je preuzeti odgovornost za kreiranje svog vlastitog životnog konteksta po svojim vlastitim mjerilima.