Dok ovo pišem na umu mi je jedan kolega koji je na superviziji, sada već prije mnogo godina, predstavio slučaj jedne svoje pacijentkinje. Tada je edukator kritikovao mladog psihoterapeuta, a na osnovu njegove kritike je započela zapažena diskusija, a sve je krenulo od toga jer je on po ramenu potapšao pacijentkinju (stariju ženu) koja je plakala na seansi.

Danas, nakon mnogo godina sjetim, se te supervizijske sesije i svjesna sam da je tokom godina prakse takav rigidan stav ipak ograničavajući, imajući na umu da je psihoterapija odnos dva čovjeka. Imajući na umu da su u tom odnosu uključene dvije osobe, klijent i terapeut, bolesni i zdravi, vještačke granice mogu da otežaju odnos. Često na seansama dodirnem klijenta i najčešće to radim na kraju seanse, prilikom pozdravljanja, rukujem se, potapšem ga po ramenu. Istina je da nikada ne insistiram na kontaktu. Nekada se desi da klijent ode ljut sa seanse, pa je pozdrav svakako suvišan. Kontakt odbijem samo u slučaju kada procijenim da u pozadini ima neke seksualne ili druge neprihvatljive konatacije. Iako priznajem da su takve situacije jako rijetke, iako se dese obično se takvi komentari ili kontakti razjašnjavaju na sljedećoj seansi.

Počnem sljedeću seansu riječima poput: „Čini mi se da su se na prethodnoj seansi ispoljile neke emocije i riječi drugačije nego što je to bilo do sada, možemo li o tome da pričamo i da pokušamo zajedno da razumijemo?“

Psihoterapeuti su ljudi i neminovno je da doživljavaju razna osjećanja u odnosu na osobu koja dolazi na psihoterapiju i o tome je dobro da pričaju na psihoterapiji.

Sjećam se jednog iskustva mlade klijentkinje koja je nakon operativnog zahvata nosila maramu oko vrata, jer je smatrala da bi drugima bilo „odvratno“ kada bi ona skinula svoju maramu i tako hodala. Pričali smo o tome u narednih nekoliko seansi do situacije kada sam je zamolila da skine maramu, kako bih mogla da vidim njen ožiljak. Uradivši to prodorno me je pogledala tražeći da joj kažem kako je sada doživljavam. U toj situaciji pitala sam je da li mogu da priđem bliže, bolje pogledam ožiljak i da ga dodirnem. Nakon toga sam predložila da crvenim flomasterom na njenom vratu oivičimo taj ožiljak, kao i da slično nacrtamo na mom vratu. Uradile smo to. Prije nastavka terapije pitala sam je da li sam ja sada manje terapeut sa nacrtanom šarom na vratu, i da li sam možda manje žena? Odgovorila je da ne. Ona je preživjela zdrastvene probleme, ali ova seansa je objema ostala u pamćenju jer čini se da joj je pomogla da prihvati sebe bez uslova, a meni potvrdila ljekovitost dodira.

Psihoterapijske škole tokom edukacije buduće terapeute savjetuju raznim pravilima koja su, moram priznati, i te kako korisna. Ona tipa: izbjegavajte obraćanja po imenu klijentu, ne nudite posluženje, striktno se držite tajminga seanse itd. Ova pravila su jako korisna, ali priznajem da je nekada moguće i vrlo korisno napraviti izuzetak. Zašto? Jer se ovdje vraćam na misao da je terapija generalna proba života, jer klijent uči i modeluje svoje ponašanje upravo u psihoterapijskom setingu.

Neki od vas su gledali film „Opasan metod“ u kom se Carl Gustav Jung (M. Fassbender) ambiciozni švajcarski psihijatar susreće s neobičnim slučajem pacijentkinje Sabine Spielrein (K. Knightley). Jung u radu sa njom odlučuje da primijeni eksperimentalnu metodu liječenja kreiranu pod uticajem Sigmunda Freuda (V. Mortensen). Ta metoda se sastojala od dugih iscrpnih razgovora nakon koje će se psihoterapeut upustiti u ljubavni odnos sa Sabinom. Taj odnos će uticati na njegov brak, a i na sam odnos sa učiteljem Frojdim (Freud).

No, nadam se da psihoterapija danas ne nalikuje ovoj Jungovoj, ako i nalikuje izložena je etičkoj procjeni psihoterapeuta i njegovog rada i neminovno povlači za sobom oduzimanje psihoterapijske licence.

Psihoterapeuti mazohističke potrebe klijenta ne liječe kaznama, niti stupaju u seksualne odnose sa klijentima. To nikako nije dozvoljeno.

Očekivano je da se između terapeuta i klijenta razvijaju osjećanja i terapeut i klijent donose u seansu dio svoje induvidualnosti, ali ono što je zadatak terapeuta je da kontroliše i svoja osjećanja i ponašanja, kao i da prati i stalno interpretira klijentova osjećanja i ponašanja. To je razlog zbog koga je psihoterapijski posao težak i iziskuje stalno preispitivanje.