Psihoterapija je jedan kreativan i spontan proces oblikovan jedinstvenim stilom terapeuta i prilagođen induvidualnosti klijenta. Na početku seanse klijent dolazi sa očekivanjima u odnosu prema terapeutu, od njega očekuje da izgovori magične riječi olakšanja. U isto vrijeme, na terapiji biva suočen sa zahtjevom da zauzme autonomnu poziciju i istinom da terapeut nije mađioničar.

Dijete u klijentu dobija negativne odgovore na pitanje: “Vi niste neko ko će mi ukloniti panične napade? Vi nemate neke specijalne moći?”….

Psihoterapeut nije veći čovjek od čovjeka, on nije rođen sa počasnim pravom na eksluzivitet. Opravdanost za rečeno nalazim u znanju da smo svi mi, i klijent i psihoterapeut, opterećeni tajnama, krivicom zbog nečeg što smo uradili ili smo pak propustili, žudnjom da budemo voljeni, zahtjevom za poštovanjem, ranjivošću, nesigurnošću i strepnjom, stidom zbog misli i djela.

Terapeut je tokom svog odrastanja i razvoja odabrao da živi život pomaganja u kome svakodnevno prevazilazi vlastite želje, usmjeravajući se ka potrebama i rastu drugih. Aktivni psihoterapeut stalno napreduje, razvija i raste u samospoznaji i samosvjesnosti. Profesija zahtjeva naporno i istrajno samoposmatranje i unutrašnji rad. Kako bi uostalom neko uopšte mogao da vodi druge u ispitivanju struktura uma i osjećanja, a da paralelno ne ispituje sebe? Psihoterapija je zadovoljstvo, smisao, ali i odgovornost i rizik.

Sigurno i prijatno okruženje psihoterapijske ordinacije koje karakteriše toplina, prijatno osvjetljenje, udobna fotelja, enterijer odabran sa ukusom, sigurno vrijeme, bliski susret, često maskira rizik koji profesija psihoterapeuta sa sobom nosi.
Zvuči paradoksalno, ali je istinito: psihoterapeuti koji postavljaju bliskost svojih pacijenata kao cilj ka kome zajedno streme, kao jedan od rizika koji mogu da dožive oni sami je izolacija. Terapeuti većinu svog radnog dana provedu u ordinaciji zatvoreni sa klijentom i rijetko viđaju kolege i druge osobe iz njihove socijalne sredine, sem ako ne ulože veliki napor da u svoj život umetnu  kolegijalne, partnerske i porodične aktivnosti. Ambijent terapije obiluje bliskošću, ali to nije vrsta bliskosti koja je dovoljna za teraputovo životno zadovoljstvo, ta bliskost ne obiluje ljubavlju i ne zahtjeva obnavljanje i ulaganje kao što to zahtjevaju veze u porodičnim i prijateljskim odnosima. Jadna je veza biti tu za drugog, a drugi je način bliskosti u vezama koje postoje podjednako za samu osobu (terapeuta) I za drugog.
Terapeuti često zanemaruju svoje vlastite odnose, prijatelje, porodicu, partnera. Posao postaje naš prioritet. Na kraju radnog dana, nakon što smo dali sve od sebe, osjećamo da je nemoguće uspostaviti neki dodatni odnos. Često zapadamo u rizik težnje ka tišini, samoći i rizik da porodica trpi i izbjegava bliskost sa nama u namjeri da nas sačuva.

Terapeutov pogled na svijet sam po sebi biva izolujući. Izbjegavamo birokratiju, društvene rituale, ćaskanje na društvenim skupovima i površne susrete.
Terapeuti često u kontaktu sa drugima kriju svoju profesiju jer im smetaju iskrivljenja reagovanja na njih. Ljudi ih se bezrazložno plaše, neki ih potcjenjuju, dok ih neki precjenjuju i delegiraju im moć čitanja misli i moć razriješioca najrazličitijih problema. Iako se od terapeuta očekuje da on nikada ne doživljava sumnju u sebe, poletnu grandioznost te promjene u samopouzdanju, u suštini sve promjene u unutrašnjima stanjima su pojave koje istražujemo i koje razriješavamo kroz rad na sebi, kako one ne bi škodile u terapijskom radu.

Profesionalni rizik za terapeuta mogu predstavljati uznemiravajuća životna iskustva sa kojima se suočava, bilo da je riječ o rođenju djeteta, bračnim nesuglasicama i razvodu, životnim nedaćama, bolestima, teškim gubicima, problemima u vezi koji mogu da opterete terapeuta i povećaju napor i teškoću u poslu.

Terapeuti koji rade sa prolebmatičnim klijntima uvjek žive suočeni sa mogućnošću njegovog samoubistva. Čak i najiskusnije i najzrelije psihoterapeute u takvim situacijama opterećuje tuga, ljutnja, osjećanje krivice, preispitivanje načina rada i osjećanje nesposobnosti.

Klijenti, pacijenti terapeutima svakodnevno ukazuju počast povjeravajući im njihove tajne koje često prije toga nisu nikome saopštili. Prihvatanje tih tajni je privilegija ne tako velikog broja ljudi, ali istovremeno i rizik i opterećenje. Tajne nam inputiraju dozvolu da odemo iza pozornice ljudskog bivstvovanja, bez društvenih maski, upoznaju nas sa scenografijom i likovima teatra, njihovom lažnom hrabrošću i prikrivenim strahovima. Neke tajne budu davno sakrivena sjećanja, neke ožare, zabole, navode na bijeg, neke pak rastuže i ućutkaju.

Da li su terapeuti škrinja u kojoj se slažu tajne? Moglo bi se reći tako.
Šta oni rade sa tajnama? Pokušavaju da zajdno sa klijentom formiraju pogled na svijet sa manje iskrivljenosti, poricanja i iluzije, naglašavajući realsitičan polaritet, pogled na stvari onakve kakve jesu.

Konačno, do sada nisam upoznala psihoterapeuta koji nije zadovoljan svojim poslom i kojem nije važno što je dio tradicije koja seže do Frojda, Junga, navešću i Elisa, Minučina, Beka i njihovih praotaca Kjerkegora, Ničea, Šopenhauera i mnogih drugih.

Motivi za prihvatanje odgovornosti i suočavanje sa rizicima su različiti, ali je cilj primaran, pružiti pomoć.