Vjerovatno su neki od vas pogledavši temu ovonedeljnog članka nerado pristupili njegovom čitanju. Oglušiću se o već navedene pretpostavke i nastaviti pisanje, motivisana vjerovanjem da ovaj članak može biti od koristi.

Period adolescencije, više nego druge razvojne cikluse, karakteriše složena međuigra bioloških, psiholoških i socijalnih faktora, kao i prisutna teškoća uspostavljanja granice između normalne i patološke pojave. U takvom prostoru propustljivih granica i složenih dinamizama suicidalnost nalazi plodno tlo za različite varijante manifestovanja.
Svjedoci smo da mnogi radovi, literatura, pregled medijskih oglašavanja, a prije svega svakodnevna klinička praksa, ukazuje na to da je problem suicidalnosti mladih veoma aktuelan.
Suicidalnost ima različite varijante svog manifestovanja. Kod samoubilaštva postoji jasna namjera ka samouništenju i ugrožavanju života.
Hronično samouništenje bi se odnosilo na slučajeve teškog poremećaja ishrane (anoreksija i bulimija) i zloupotrebu supstanci.
Najčešće u kasnoj adolescenciji javlja se još jedan sindrom vrijedan pomena, mislim na sampovrijeđivanje. Samopovrijeđivanje je namjerno, direktno i repetitivno nanošenje lakših tjelesnih povreda, bez jasne suicidalne namjere.

Adolescencija je vulnerabilan (osjetljiv) razvojni period u kojem osobe manifestuju specifičan, ambivalentan odnos prema tijelu čija slika nije u potpunosti integrisana u cjelokupni identitet, te doživljaj kako cjeline tako i pojedinih dijelova mogu biti konfliktni. Tako tijelo može postati laka podloga za agresivne projekcije i autodestruktivnost. Period adolescencije i mladalaštva karakteriše izražena tendencija ka “acting – out” ponašanju, on predstavlja impulzivni izlaz iz konfliktnih situacija. Adolescencija je preopterećena separacionim procesima, reaktiviranim narcizmom, traganjem za induviduacijom, te se ta životna faza dodatno usložnjava oscilirajućom i stalno prisutnom klackalicom između života i smrti, što se manifestuje kroz specifičnost funkcionisanja, izbor aktivnosti i odnosa.

Kako možete prepoznati samopovrijeđivanja?

• Osoba udara glavom, nogama ili rukama o tvrde predmete.
• Tragove od opekotina po koži (peglom, cigaretama)
• Bušenje kože, probadanje jezika,nosa, kapaka, polnih organa iglom.
• Kopanje rana.
• Urezivanje slova, inicijala po tijelu.
• Zasijecanje kože (nožem, žiletom, staklom…), najčešće u predjelu nadlaktice, na korjenu šake, obično ekstremitetima, vratu i stomaku.

U pozadini ovakve kliničke slike je adolescentov doživljaj neželjenosti, bezvrijednosti, usamljenosti, odbačenosti, emocionalne praznine, što je put ka kompulsivnoj, stalnoj i neadekvatnoj potrazi za stimulacijom, ljubavlju i pažnjom. Obično prethodnik samopovrijeđujućih i suicidalnih ponašanja pronalazimo u doživljaju aktuelnog ili anticipiranog gubitka značajne relacije (bilo odnosa sa roditeljem, bratom, sestrom, momkom, djevojkom…). Ova percepcija izaziva snažna disfunkcionalna osjećanja: aksioznost, očajanje, bijes, agitaciju koju adolescent nije u stanju da kontroliše, toleriše ili prevaziđe.

U takvim okolnostima dešava se da adolescent upada u stanje disocijacije (doživljaja da “tijelo i duša nisu jedno”), depersonalizacije (“doživljaj unutrašnje praznine, a izvan nerealnosti”), neosjećanja bola, konstrikcije perceptivno kognitivnih procesa (brzih izmjena od užurbanosti i višestrukih događanja, do stanja kada se ništa ne dešava). Samopovređivanje i druge suicidalne radnje se tada doživljavaju kao ogromno olakšanje, kao ventil. Osobe nakon takvih radnji izvještavaju da se osjećaju kao ponovo živim.

Teoriji i praksi je poznato više modela objašnjenja manifestacija suicidalnog   ponašanja. Jedan od mogućih objašnjava samopovređivanje i suicidalnost kao način da se indirektno izraze ili eksternalizuju preplavljujuća osjećanja intenzivne ljutnje, anksioznosti ili bola prouzrokovana napuštanjem koja se ne mogu verbalizovati.

Veliki broj mladih osoba koji uspostave prvi kontakt sa psihoterapeutom, psihologom ili psihijatrom uspostave ga upravo nakon tretmana suicida ili sindroma samopovređivanja. Važno je ovdje napomenuti da određenja koja postoje u tretiranju suicidalnosti odraslih, a tiču se apel-fenomena, manipulativnih suicidalnih manifestacija, histrionično ili nekog drugog privlačenja pažnje imaju relativan značaj kada je u pitanju suicidalnost adolescenata i mladih. Svaku suicidalnu manifestaciju treba tretirati krajnje ozbiljno i tako mu pristupiti, bez obzira na eventualnu tehničku naivnost samog čina. Ti oblici ponašanja su izraz specifične i po svojoj prirodi opasne dinamike koja prožima adolescentni proces.

Šta još reći na kraju?
U fazi adolescencije i mladalaštva, u vremenu i prostoru opterećenom bremenom problematike, osjećanja beznadežnosti, nepostojanje jasnih sistema vrijednosti, gdje smo svi svjedoci padu morala nije jednostavno na adekvatan način i bez ugrožavajućih uticaja prolaziti kroz ovaj tako osjetljiv razvojni proces.Interakcija društvenih problema sa uobičajenom razvojnom dinamikom ovog životnog perioda vodi daleko većem riziku od autodestruktivnog i suicidalnog ponašnja mladih.

Mladom čovjeku koji ispoljava navedene oblike ponašanjaje neophodna stručna   pomoć, to morate imati na umu. Potrebno mu je omogućiti proširivanje repertoara za rješavanje problema svakodnevnog života, pomoći mu da se fokusira na funkcionalne  aspekte ličnosti i poboljša kvalitet socijalnih relacija.

Ovdje je riječ o jednom ozbiljnom terapijskom poslu koji ujedno zahtijeva i prepoznavanje ozbiljnosti samog psihološkog sindroma koji sucidalne manifestacije sa sobom nose.