Prije nekoliko godina odlučilala sam da svijet koji okružuje moje dijete učinim boljim za nju. Postala sam član crnogorskog Udruženja roditelja djece na dijeti bez glutena. Užasavala me je pomisao da će i nju, u sredini u kojoj odrasta, gledati kao da je "pod manom" samo zato što boluje od celijakije.
- Greote, ne jede bijeli hljeb. Jadna, a ona ti je gladna. Čime je hraniš? - bili su česti, nesuvisli komemtari. A ja? Ja sam njih (gle paradoksa) tješila i ubjeđivala da to nije ništa strašno. Bezglutenska dijeta je stvar navike, jer je jedini lijek i mora se strogo poštovati.

Godine su se nizale, a ja sam neumorno objašnjavala, da ne smije da jede pšenicu, raž i ječam i proizvode od ovih žitarica. Da celijakija ne prolazi. Ona može da jede meso, voće, povrće, ali da ne konzumira industrijske namirnice. Da mi je jedini problem kako da iz inostranstva češće dobavljam gluten free hra-nu sa precrtanim klasom pšenice, jer je u svojoj zemlji ne mogu kupiti.
Pamtim da je te, 2003. godine, kada smo dobili dijagnozu, za celijakiju znalo premalo ljudi, ne računajući ljekare. Uglavnom, samo oni čija su djeca imala ovu bolest. Ne rijetko i oni su je krili u strahu od stigme.

Prirodom posla bio mi je dostupan internet. Na pretrazivaču sam ukucala - "bez glutena", a potom - "celijakija". Pamtim da mi je izbacilo samo tri linka, od kojih su dva prepoznala termin – celiakia.
Pokušaji da saznam nešto više o ovoj bolesti manje-više završavali su se neslavno. Prva informacija o celijakiji urezala se u moju svijest u trenutku kada mi je kćerka od deset mjeseci ležala na postelji potpuno nezainetresovana za svijet oko sebe. Okicama koje su se do juče smijale bile su bez sjaja. Blijeda, prozir-ne kože, malaksala, svakodnevno je gubila na kilaži. Iznova i iznova, nakon svakog zalogaja uslijedilo bi povraćanje ili proliv. Čini mi se da sam u peleni prepoznavala komade banana kojom sam je prije samo petnaestak minuta nahranila… Kao u magnovenju prolazili su mi dani. Bila sam bez snage i da plačem. Nisam znala šta mi se odjednom događa sa djetetom koje je do juče bilo knjiški primjer napredne bebe. Sa deset i po mjeseci jedva je imala 7,7 kg!

Na televiziji su gošće bile dvije ljekarke. Kraičkom oka i "s pola uva" slušala sam njihovu priču i pored naočitosti doktorki pažnju mi je skrenula tema o kojoj su govorile. Čula sam da pominju - gubitak kilaže, proliv, povraćanje, nadut stomači, malokrvnost... Sjutra smo upućene u bolnicu, jer je moja beba dehidrirala. Tamo, dok sam čekala pregled, ugledala sam jednu od doktorki "sa ekrana"… Tada sam povezala ljekarku i simptome moje bolesne djevojčice. Danas se tih trenutaka sjećam sa jednako jakim emocijama, ali daleko hladnije glave. U kasnijim kontaktima sa ljekarima apostrofirali su mi važnost mo-menta kada objašnjavate da se sa djetetom "nešto" događa.

Osam godina kasnije, potpredsjednica sam Udruženja celijakija Crne Gore. Cilj ove humanitarne organizacije je edukacija novih članova i šire zajednice o celijakiji i bezglutenskoj dijeti, ali pod nadzorom dr Lole Đurišić, pedijatra gastroenterologa. Zastupamo intrese celijakaša, članova našeg udruženja. Izborili smo se da brašno bez glutena bude kategorisano kao lijek za našu djecu i od 2008. godine dobijamo ga na recept. Danas u Crnoj Gori možete kupiti bezglutensku hranu najuglednijeg proizvodjača u Evropi po cijenama najjeftinijim u regionu. Nema mjeseca da se u domaćim medijima ne pojavi barem jedna informacija o celijakiji i bezglutenskoj dijeti. Na internet portalu www.celijakija.me, možete saznati sve o ovoj bolesti, dijagnostikovanju i GF dijeti, čak iako nijeste naši članovi.

Moju djevojčicu školski drugari časte čokoladom koju ona smije da jede i ne izbjegavaju da je pozovu na rođendansku žurku. Za njen rođendan jedu bezglutenske poslastice i kažu da je torta odlična.
Ja sam mnogo mirnija i zadovoljnija - osobe iz naše sredine znaju da je moja djevojčica zdrava jer se pravilno hrani.