"... Sjećam se nasilnika u osnovnoj školi, svakodnevno su mi prijetili batinama, neki su i izvršavali prijetnje, prozivali me, uzimali mi sveske. Kako sam bio dobar đak, jednom prilikom je dječak iz razreda uzeo moj domaći zadatak i prikazao ga kao svoj, dok sam ja dobio minus u dnevniku. Opasnost je uvijek vrijebala. Imao sam dvanaest godina kada sam sa loptom u rukama trčao do obližnje prodavnice da majki kupim vegetu. Ubrzanim korakom sam otišao do obližnje prodavnice i kupio zahtjevano. Kada sam izašao na ulicu, okružili su me momci stariji od mene dvije godine, išli su u starije razrede i poznavao sam ih, jer su mi u školi često dobacivali i imali su običaj da me gurkaju kada prolazim. Tada je jedan od njih rekao: „Nisam znao da umiješ da kuvaš... znao sam da si seka persa.“, dok mi je drugi uzeo loptu. U strahu sam pokušao da odgovorim: “Ne znam da kuvam, ovo nije za mene, šta tebe briga šta ja radim“, ujedno okom tražeći neki slobodan prostor da pobjegnem. Nije mu se dopao odgovor, iako sam znao da nije bilo tačnog odgovora, jer bi svaki kod njega izazvao bijes. Otrgnuo mi je kesu sa začinom, otvorio ga je i tresnuo mi ga u oči i lice. Tada sam čuo riječi drugog dječaka iz grupe koji mi je govorio: „Bori se kukavico, udari ga, ti to možeš“, te riječi su mi odzvanjale i možda sam i imao hrabrosti da se odbranim i da ga udarim. Možda bih to i uradio da nisam začuo ljutit glas u pozadini, glas mog oca. Otac me je uhvatio za ruku, zaštitio svojim tijelom, a prodornim bijesnim pogledom pogledao dječake koji su se tada razbježali. Sada razmišljam o tom događaju. Bilo bi od značaja za mene danas da sam se potukao sa tim dječakom, ili sa nekim od svih onih koji su me zadirkivali. Valjalo bi da sam pokušao da napravim masnicu na oku jednom od njih, ali nisam. Nikada se ranije nisam suprostavio napadačima, a izbjegavao sam to i kasnije. Tada sam imao priliku, taj dječak je bio malo višlji od mene. Šta je moglo najgore da se desi, pitam se sada? Znam da me kroz terapiju pitate često ta pitanja. Najgore što je moglo da se desi jeste da dobijem batine, da mi polomi nos, da dobijem modricu na oku, ali to je bila mala cijena u poređenju sa tim da bih tada dozvolio sebi da zauzmem čvrst stav i oduprem se napadaču.

Razmišljam o tom zaštitničkom stavu mog oca i mojih roditelja uopšte. Ulagali su u mene, željeli su da budem vaspitan, učen i budući odgovorni akademski građanin. Oni su radili prave stvari, naravno da je moj otac u tom trenutku uradio dobru stvar i zaštitio me je. Isto bih uradio za svog sina. No, ono što sada mislim, osjećam žaljenje što mi tada nije ostalo prostora da se potučem sa tim dječkom i da mu pokažem da umijem da udarim pesnicom. Sjećam se mog drugara iz komšiluka, koga je otac učio da se tuče, pokazivao mu je kako se to radi. Moj otac to nikada nije uradio. Priznaću Vam da žalim što nije bio takav i negdje duboko vjerujem da me otac nije tada spasio da bih se lakše uključivao u konfrotacije sa drugima i otvoreno izražavao svoje mišljenje. Umio bih da se otvoreno suočim sa bijesom, što ne radim i Vi to dobro znate. Možda bih pristao da se prihvatim raznih rukovodećih položaja, što opet odbijam. Okrueženje u kom sam odrastao i način odrastanja su me naučili da je pasivnost najbolja strategija...."

Obrasci ponašanja odraslih su složeni procesi i za njih ne može biti nikada odgovoran pojedinačni događaj. Nije samo izolovan događaj konflikta „sa dječakom koji je prosuo vegetu“ uticao na razvoj ponašanja kod ovog čovjeka ili njemu sličnih. Na strah od konflikta, na stidljivost, na manjak samopouzdanja utiče niz udruženih faktora. Ono što znamo zasigurno jeste da nas, svakog od nas, rani stadijumi razvoja oblikuju, ta rana iskustva u mnogome utiču da postanemo ono što jesmo. Roditelji najčešće rade sve za nas najbolje što umiju, ali nekada zauzimaju prezaštitnički stav i ne puste dijete da odleti i da samo uči da živi.  Mužjak jedne vrste orla, kada mladi stasaju da sami lete počinje da trese gnijezdo sa namjerom da mladi ptići ispadaju iz njega, izlaže ih opasnosti da bi ih učio samostalnosti. Neki roditelji ne umiju da tresu gnijezdo, vodeći se mišlju da je za dijete najbolje da bude zaštićeno.